Kuća
Oduvijek je čovjek težio i nastojao za sebe i svoju obitelj osigurati krov nad glavom i kakvo takvo mjesto gdje bi mogao ostvariti jednu od najvažnijih pretpostavki svakidašnjeg života.
Kuća ili dom je mjesto gdje se organizira i događa punina obiteljskog života.
Sam izgled i funkcija nastambi i kuća u kojima je čovjek obitavao mijenjali su se s otkrićima novih materijala, tehnologija i tehnika gradnje, te se dalje razvijali ovisno o civilizaciji i njenim dostignućima.
Kuća ili dom je mjesto gdje se organizira i događa punina obiteljskog života.
Sam izgled i funkcija nastambi i kuća u kojima je čovjek obitavao mijenjali su se s otkrićima novih materijala, tehnologija i tehnika gradnje, te se dalje razvijali ovisno o civilizaciji i njenim dostignućima.
Područje Uskoplja kao djela Bosne je specifično zbog svoje povijesne situacije. U vrijeme razvijenog Srednjeg vijeka uskopljaci kao i svi stanovnici Bosne žive bolje nego što su živjeli stoljećima kasnije pod turskim zulumom. Samim tim povlači se činjenica da su usprskos napretku i razvoju u svijetu oni zbog turskog zuluma živjeli u lošijim uvjetima nego za vrijeme Srednjeg vijeka, a samim tim pravili i lošije nastambe odnosno kuće.
Zbog toga ćemo se ovdje bazirati isključivo na život i arhitekturu predosmanskog i postosmanskog razdoblja jer je ona u određenim oscilacijama slična.
Nakon oslobađanja od turske vladavine i dobijanjem prava i sveukupnim socijalnim napretkom napreduje ili se bar vraća i stil života pa i arhitekture.
Srednjovjekovni period u Bosni je trajao do dolaska Osmanskog carstva u ove krajeve. Društvena struktura je u to vrijeme, a i u kasnije postosmansko doba u Bosni bila organizirana u tzv. rodove (kolina ili plemena), a rodovi su se po hijerarhiji djelili u zadruge.
To su bile posebne porodične zajednice, organizirane kao skup nekoliko obitelji, koje su dijelile zajedničke interese te većinom bile krvno vezane.
Vođe zajednica birali su se uglavnom po starosti i po visokim etičkim i moralnim standardima tradicionalnih zajednica, kakva je uostalom bila i bosanska što će reći i uskopaljska. Starješina se po časti nazivao Did i prijesvega je predstavljao titulu, a ne nužno odnos.
Rod, a i zadruga je bila prvenstveno zajednica seoskog ili ruralno-agrarnog tipa, te je znatno ovisila o prirodnim resursima kraja u kojem se nalazila.
Ponekad je u jednoj kući živio čitavi rod što će reći čak i preko 50 i više osoba. Kako je rod rastao tako su se i odvajale pojedine zadruge u zasebne kuće, međutim i dalje su ih povezivale plemenske ili rodovske veze, što se prijesvega odnosi na imovinu i poslovna zaduženja koja su djelili.
Rodovska kuća se često nazivala i velika kuća, ona to u biti doista i jest bila i po gabaritima, a i po broju stanovnika u kući.
Često je jedno selo bilo organizirano od jednog roda (što često svjedoče i imena sela ili zaselaka). Ako je u jednom selu i bilo više rodova to nije bilo više kuća jer je jedan rod kako smo i naveli skoro u pravilu živio u jednoj kući. Takvo življenje uvjetovano je ekonomijom pa i samom sigurnosti. Kasnijim cjepanjem zadruga i rodova dolazi do povećanja i samog broja objekata.
Zbog toga ćemo se ovdje bazirati isključivo na život i arhitekturu predosmanskog i postosmanskog razdoblja jer je ona u određenim oscilacijama slična.
Nakon oslobađanja od turske vladavine i dobijanjem prava i sveukupnim socijalnim napretkom napreduje ili se bar vraća i stil života pa i arhitekture.
Srednjovjekovni period u Bosni je trajao do dolaska Osmanskog carstva u ove krajeve. Društvena struktura je u to vrijeme, a i u kasnije postosmansko doba u Bosni bila organizirana u tzv. rodove (kolina ili plemena), a rodovi su se po hijerarhiji djelili u zadruge.
To su bile posebne porodične zajednice, organizirane kao skup nekoliko obitelji, koje su dijelile zajedničke interese te većinom bile krvno vezane.
Vođe zajednica birali su se uglavnom po starosti i po visokim etičkim i moralnim standardima tradicionalnih zajednica, kakva je uostalom bila i bosanska što će reći i uskopaljska. Starješina se po časti nazivao Did i prijesvega je predstavljao titulu, a ne nužno odnos.
Rod, a i zadruga je bila prvenstveno zajednica seoskog ili ruralno-agrarnog tipa, te je znatno ovisila o prirodnim resursima kraja u kojem se nalazila.
Ponekad je u jednoj kući živio čitavi rod što će reći čak i preko 50 i više osoba. Kako je rod rastao tako su se i odvajale pojedine zadruge u zasebne kuće, međutim i dalje su ih povezivale plemenske ili rodovske veze, što se prijesvega odnosi na imovinu i poslovna zaduženja koja su djelili.
Rodovska kuća se često nazivala i velika kuća, ona to u biti doista i jest bila i po gabaritima, a i po broju stanovnika u kući.
Često je jedno selo bilo organizirano od jednog roda (što često svjedoče i imena sela ili zaselaka). Ako je u jednom selu i bilo više rodova to nije bilo više kuća jer je jedan rod kako smo i naveli skoro u pravilu živio u jednoj kući. Takvo življenje uvjetovano je ekonomijom pa i samom sigurnosti. Kasnijim cjepanjem zadruga i rodova dolazi do povećanja i samog broja objekata.
Uskopaljska kuća
Uskopljaci su uglavnom živjeli u kućama poznatim i pod imenom Dinarska kuća odnosno Bosanska kuća. To su bile jednostavne građevine napravljene od prirodnih materijala, a uglavnom od drveta i slame. Interijer je bio organiziran oko ognjišta (peći), gdje se odvijao glavni dio životnih aktivnosti. Kasnije se ta kuća poboljšaje po uzoru na srednjovjekovnu kuću pa dobija na gabaritima, prostorijama i finkcionalnosti.
U stara vremena kuća se često naziva i dvor što je i danas ostalo u starim pjesmama.
Konfiguracija brdovitoga tla uvjetovala je pojavu primarno raštrkanih naselja, nastalih od pojedinačnih gospodarstava podizanih na krčevinama ili uz ljetne pašnjake. Iako takvi zaseoci u prvi mah djeluju kao da su zgrade razbacane bez nekog unutarnjeg reda, pomniji pogled otkriva promišljen smještaj svakog objekta s obzirom na mjesne okolnosti: osunčanje, ekonomiku gradnje, odnose prema susjedima, pristup ljudima i stoci i dr.
Gospodarstvo temeljeno na stočarsko-ratarskoj proizvodnji zahtijevalo je i više stočnih nastambi, pa se na dvorištu nalazila štala za goveda, pojate za ovce i koze, konjušnice za konje, krmetnjak odnosno svinjac za svinje, s gnojištem i lokvom za napajanje u neposrednoj blizini. Uz spremište za kola i ratarska pomagala u čijem potkrovlju se pohranjivalo sijeno, na dvorištu je bila i duguljasta zgradica od prepletenog pruća za smještaj kukuruznih klipova i posebna ostava za krumpir (trap) , iskopana većim dijelom u zemlji te zaštićena krovićem.
Osnovni je građevni materijal za podizanje kuća oduvijek bio drvo i kamen. Nekada su same kuće bile građene jednostavnim nazidavanjem neobrađenoga prirodnog kamena (kojega je bilo u izobilju), tzv. suhozidom, bez ikakvoga vezivnog materijala. Kasnije se, kad su i materijalne mogućnosti seoskog stanovništva porasle, počeo koristiti obrađeni, dakle, kamen isklesan u obliku blokova, koji se u gradnji međusobno vezivao žbukom od gašenog vapna (kreča) i sitnog pijeska (pržine).
U stara vremena kuća se često naziva i dvor što je i danas ostalo u starim pjesmama.
Konfiguracija brdovitoga tla uvjetovala je pojavu primarno raštrkanih naselja, nastalih od pojedinačnih gospodarstava podizanih na krčevinama ili uz ljetne pašnjake. Iako takvi zaseoci u prvi mah djeluju kao da su zgrade razbacane bez nekog unutarnjeg reda, pomniji pogled otkriva promišljen smještaj svakog objekta s obzirom na mjesne okolnosti: osunčanje, ekonomiku gradnje, odnose prema susjedima, pristup ljudima i stoci i dr.
Gospodarstvo temeljeno na stočarsko-ratarskoj proizvodnji zahtijevalo je i više stočnih nastambi, pa se na dvorištu nalazila štala za goveda, pojate za ovce i koze, konjušnice za konje, krmetnjak odnosno svinjac za svinje, s gnojištem i lokvom za napajanje u neposrednoj blizini. Uz spremište za kola i ratarska pomagala u čijem potkrovlju se pohranjivalo sijeno, na dvorištu je bila i duguljasta zgradica od prepletenog pruća za smještaj kukuruznih klipova i posebna ostava za krumpir (trap) , iskopana većim dijelom u zemlji te zaštićena krovićem.
Osnovni je građevni materijal za podizanje kuća oduvijek bio drvo i kamen. Nekada su same kuće bile građene jednostavnim nazidavanjem neobrađenoga prirodnog kamena (kojega je bilo u izobilju), tzv. suhozidom, bez ikakvoga vezivnog materijala. Kasnije se, kad su i materijalne mogućnosti seoskog stanovništva porasle, počeo koristiti obrađeni, dakle, kamen isklesan u obliku blokova, koji se u gradnji međusobno vezivao žbukom od gašenog vapna (kreča) i sitnog pijeska (pržine).
Ovjde ćemo obratiti pažnju na najrazvijeniji i najljepši tip kuće koji je prevladavao na našim područjima. Graditelji su slijedili zamisao da pod jednim krovom okupe što više prostorija potrebnih kućanstvu.
Tako se susreće manji broj samostojnih gospodarskih objekata na dvorištu, ali je kuća svojom površinom i volumenom veća, a unutarnjom razdiobom prostora razvedenija.
Riječ je o polukatnoj ili katnoj zgradi, izvedenoj od kamene građe u prizemlju te drvene na katu, također visokoga strmog krova, čije izbočene strehe zaštićuju ziđe. Posebnost je gorskih bosanskih kuća u tome što su pojedina pročelja, zbog izloženosti jakim ohlađenjima, još dodatno opskrbljena oplatama od dasaka ili šindre kao toplinskom izolacijom.
Tako se susreće manji broj samostojnih gospodarskih objekata na dvorištu, ali je kuća svojom površinom i volumenom veća, a unutarnjom razdiobom prostora razvedenija.
Riječ je o polukatnoj ili katnoj zgradi, izvedenoj od kamene građe u prizemlju te drvene na katu, također visokoga strmog krova, čije izbočene strehe zaštićuju ziđe. Posebnost je gorskih bosanskih kuća u tome što su pojedina pročelja, zbog izloženosti jakim ohlađenjima, još dodatno opskrbljena oplatama od dasaka ili šindre kao toplinskom izolacijom.
1. Pod jednim djelom kuće je dakle ukopan ili poluukopan (ovisno o terenu) podrum ili magaza kako je nazivaju.
2. U prizemlju su smještene kuhinja s ognjištem koja se u Bosni kao i u Uskoplju naziva jednostavno kuća, ostava ili smočnica i podpođena sobica za sjedenje često i za spavanje. Iznad ognjišta je kroz čitavi presjek do krova otvoren, od ostalog djela kuće ograđen prostor koji je služio za sušenje mesa i ostalih dimljenih proizvoda.
3. Do kata se dolazi drvenim stepeništem (basamacima) kroz prolaz koji se naziva čefenjak ili čefenak. On se zatvara drvenim poklopcem radi sigurnosti kako djece tako i odraslih noću. Stepeništem se popne do balkona od drvene građe s kojeg se ulazi u sobe jednim ili više ulaza. Balkon je natkriven produženom nadstrešnicom te je u ljetnim danima služio i za boravak i sjedenje.
4. Katni je dio namijenjen stanovanju i spavanju
5. te tavan namjenjen za spremanje uroda.
2. U prizemlju su smještene kuhinja s ognjištem koja se u Bosni kao i u Uskoplju naziva jednostavno kuća, ostava ili smočnica i podpođena sobica za sjedenje često i za spavanje. Iznad ognjišta je kroz čitavi presjek do krova otvoren, od ostalog djela kuće ograđen prostor koji je služio za sušenje mesa i ostalih dimljenih proizvoda.
3. Do kata se dolazi drvenim stepeništem (basamacima) kroz prolaz koji se naziva čefenjak ili čefenak. On se zatvara drvenim poklopcem radi sigurnosti kako djece tako i odraslih noću. Stepeništem se popne do balkona od drvene građe s kojeg se ulazi u sobe jednim ili više ulaza. Balkon je natkriven produženom nadstrešnicom te je u ljetnim danima služio i za boravak i sjedenje.
4. Katni je dio namijenjen stanovanju i spavanju
5. te tavan namjenjen za spremanje uroda.
Uobičajen trodijelni tlocrt jednostavnih kuća u ovom slučaju katnice je podijeljen u više djelova, pa obuhvaća dvije do tri prostorije u prizemlju te pet do šest prostorija na katu i tavanu: gornju sobu tj. sobu za stanovanje sa zidanom peći, zatim ostavom te dvije do tri sobe.
Spomenut ćemo ovdje uređenje glavne boravišne prostorije u prizemlju (tj. takozvanu kuću). U kuću se ulazilo izravno s dvorišta. Ulazna su vrata bila skoro uvjek niska, ne prelazeći prosječnu visinu odraslog čovjeka, s dvadesetak centimetara visokim kamenim ili drvenim pragom, tako da se odrastao čovjek, najčešče, morao saginjati pri ulasku u kuću. Prozori nisu bili previše veliki te su imali drvene kapke, a u doba prije uporabe staklenih okana zatvarali su ih janjećom mješinom, napetom na pomičnom drvenom okviru.
Jednu od glavnih točaka takozvane kuće predstavlja:
1a ognjište ili kako se u Uskoplju i u Bosni kaže ognjišće. Ognjište je, gotovo u pravilu bio tek nekoliko centimetara povišen i obzidan prostor od nabijene ilovače ili kamenih ploča u kutu prostorije iznad kojega su, obješeni o grede, visjeli lanci (verige). Na verige se iznad otvorene vatre vješao lonac (kotlić) za kuhanje.
Na krovu iznad onjišta pravile su se badže tj. otvori kroz koje je izlazio dim, a kasnije su se počeli ugrađivati zidani odvodi za dim, tj. dimnjaci. Ono je često opasano ugrađenim klupama čime je dobiveno ugodno mjesto boravka za hladnijih dana.
Druga je točka svakako 1b odjeljena soba sa stolicama i prekrivačima gdje se sjedilo odmaralo i primalo posjetitelje.
Sofra 1c se nalazila ili se po potrebi postavljala u slobodnim djelovima same velike prostorije tj kuće uz ili malo dalje od ognjišta.
Posebnosti toga prostora pridonosio je i obično istočni zid kuće gdje se nalazilo posebno uređeno mjesto sa raspelom koje je, uz sliku sveca zaštitnika ili BDM ili kakva relikvija, visjelo na zidu, pa se često u literaturi taj dio sobe i naziva “svetim kutom” ili kako narod kaže Otarić.
Žene su se trudile da ako ne svaki dan bar na nadjelje i blagdane na tom mjestu gori kandilo ili svijeća. 1d
Zanimljivo je svakako naređenje biskupa Miletića u vrijeme turske okupacije koja se odnosi na ovo:
MILETIĆ, 1818, 48s; ZIRDUM, 2003: 205-206, bilj. 23: „Naređujemo i zapovidamo da se u svakomu selu, gdi ima kućâ krstjanski, providi po jedna daska sklopljena, na kojoj se Misa Sveta može reć, kad bi bila potriba, i da se na istoj dasci prilipe convivia [osnovne misne molitve] i koja prilika [sličica] Gosp(odina) Isusa, B. D. Marie i drugi sveti; i da rečena daska otarna ni na koju drugu stvar izvanjsku služit ne ima osim za misno posvetilište. – Da u onim mistim i po grebjim, gdi se Misa sveta u nedilje i u svetkovine govorit običaje, otari – ako se ne bi mogli oplest, zagradit i daksama nadkrit – budu barem nadkriveni, dok se Misa Sveta govori, čistim pokrivačom ili od mušeme [voštano platno] oli barem od sukna čista i oprana, koji pokrivač po isti način ima se držat u mistu čistu i da se za drugu kakvu službu izvanjsku ne stavlja“.
Posebno odvojena soba služila je kao ostava za hranu te velike količine mlijeka i mliječnih prerađevina. 1e
Spomenut ćemo ovdje uređenje glavne boravišne prostorije u prizemlju (tj. takozvanu kuću). U kuću se ulazilo izravno s dvorišta. Ulazna su vrata bila skoro uvjek niska, ne prelazeći prosječnu visinu odraslog čovjeka, s dvadesetak centimetara visokim kamenim ili drvenim pragom, tako da se odrastao čovjek, najčešče, morao saginjati pri ulasku u kuću. Prozori nisu bili previše veliki te su imali drvene kapke, a u doba prije uporabe staklenih okana zatvarali su ih janjećom mješinom, napetom na pomičnom drvenom okviru.
Jednu od glavnih točaka takozvane kuće predstavlja:
1a ognjište ili kako se u Uskoplju i u Bosni kaže ognjišće. Ognjište je, gotovo u pravilu bio tek nekoliko centimetara povišen i obzidan prostor od nabijene ilovače ili kamenih ploča u kutu prostorije iznad kojega su, obješeni o grede, visjeli lanci (verige). Na verige se iznad otvorene vatre vješao lonac (kotlić) za kuhanje.
Na krovu iznad onjišta pravile su se badže tj. otvori kroz koje je izlazio dim, a kasnije su se počeli ugrađivati zidani odvodi za dim, tj. dimnjaci. Ono je često opasano ugrađenim klupama čime je dobiveno ugodno mjesto boravka za hladnijih dana.
Druga je točka svakako 1b odjeljena soba sa stolicama i prekrivačima gdje se sjedilo odmaralo i primalo posjetitelje.
Sofra 1c se nalazila ili se po potrebi postavljala u slobodnim djelovima same velike prostorije tj kuće uz ili malo dalje od ognjišta.
Posebnosti toga prostora pridonosio je i obično istočni zid kuće gdje se nalazilo posebno uređeno mjesto sa raspelom koje je, uz sliku sveca zaštitnika ili BDM ili kakva relikvija, visjelo na zidu, pa se često u literaturi taj dio sobe i naziva “svetim kutom” ili kako narod kaže Otarić.
Žene su se trudile da ako ne svaki dan bar na nadjelje i blagdane na tom mjestu gori kandilo ili svijeća. 1d
Zanimljivo je svakako naređenje biskupa Miletića u vrijeme turske okupacije koja se odnosi na ovo:
MILETIĆ, 1818, 48s; ZIRDUM, 2003: 205-206, bilj. 23: „Naređujemo i zapovidamo da se u svakomu selu, gdi ima kućâ krstjanski, providi po jedna daska sklopljena, na kojoj se Misa Sveta može reć, kad bi bila potriba, i da se na istoj dasci prilipe convivia [osnovne misne molitve] i koja prilika [sličica] Gosp(odina) Isusa, B. D. Marie i drugi sveti; i da rečena daska otarna ni na koju drugu stvar izvanjsku služit ne ima osim za misno posvetilište. – Da u onim mistim i po grebjim, gdi se Misa sveta u nedilje i u svetkovine govorit običaje, otari – ako se ne bi mogli oplest, zagradit i daksama nadkrit – budu barem nadkriveni, dok se Misa Sveta govori, čistim pokrivačom ili od mušeme [voštano platno] oli barem od sukna čista i oprana, koji pokrivač po isti način ima se držat u mistu čistu i da se za drugu kakvu službu izvanjsku ne stavlja“.
Posebno odvojena soba služila je kao ostava za hranu te velike količine mlijeka i mliječnih prerađevina. 1e
Predmeti za svakodnevnu upotrebu
Gornji dio kuće tj. kat stojao je na drvenim obično hrastovim gredama, prekrivenim daskom, trstikom i žbukom. Na kat se ulazilo pomoću drvenih ljestava kroz otvor koji je bio smješten u jednom od uglova kuće, ili izvana, pomoću stepenica (basamaka). Stepenice su uvijek završavale drvenim balkonom ili doksatom odnosno takozvanom divanom gdje se ljeti sjedilo. Bio je nadsvođen produženim krovom. U nekim slučajevima balkon je okruživao pola ili čak cijelu kuću najčešće se ipak nalazio na jednom zidu.
Sa balkona se ulazilo u sobe za boravak, ženske poslove i spavanje, te ostava. Tu se nalazila i gornja kuća odnosno gornja soba za boravak, obično sa zidanom peći od keramičkih lonaca koja je često djelila sobu za boravak od velike spavaće sobe.
Zbog visokog krova kuća je imala i tavane koji su nazivani i čardacima. Oni su često ispregrađivani u spavaće sobe, a ostatak se koristio kao spremište. Takvo se potkrovlje najčešće koristio za spremanje ljetine (žita, kukuruza), vune i dr.
Krov je bio visok i strm te je mogao je biti šatorasta oblika, sa sve četiri plohe jednake dužine, ili poluskošen, ako su dvije plohe na užim stranama kuće bile kraće i stvarale zabat.
Ako je krov bio pokriven šindrom, kuća je mogla biti sastavljena bez ijednoga željeznog dijela. Graditelji su krovne strehe znatno produživali preko oplošja kuće radi zaštite drvenih stijena od utjecaja oborinskih voda. Katkad bi jednu strehu čak produžili gotovo do tla u slučaju potrebe, dobivši tako stvorenom nadstrešnicom nastambu za sitnu stoku (ajat, vajat). Mjesto gdje se plohe krova dotiču jedna druge naziva se slime. Uzdužne grede koje se polažu na zidove nazivaju se u Uskoplju vinčonice ili vinčanice. Prepusti krova iza zidova zovu se strije.
Neke upotrebne stvari koje su se većinom nalazile na katu kuće
Oko kuće ipak najčešće iza se nalazio u pravilu voćnjak tj. bašča kao i vrt za osnovne kulture ograđen najčešće plotom ogradom od lijeskovog pruća. Ostalo povrće se sadilo na većim parcelama.
Stare uskopaljske obitelji su imali i staje odnosno kuće u planini gdje bi boravili tijekom ljetnih mjeseci sa svojim stadima. Neke kuće su bile male sa jednom sobom za spavanje i odvojenom kuhinjom sa ognjištem u pravilu podignute od kamena i drvene građe dok su pojedine bile velike pa čak i normalne kuće, razmjerno brojnosti obitelji koja u njoj boravi ali i imovinskom stanju. Staje su bile najčešće odvojene od kuća kao i u nizini u selima međutim nije bila rijetkost da stoka boravi u podrumu (magazi) dok su se iznad nalazile prostorije za obitavanje ljudi.
Ove planinske kuće nisu imale mnogo namještaja već osnovno za život tjekom ljetnog perioda. U nekima od ovih kuća se moglo prenoćiti sve do protekloga rata. Nažalost nakon rata napuštanje, zub vremena ali i nemogućnost pristupa je učinio svoje te je većina urušena.
Ove planinske kuće nisu imale mnogo namještaja već osnovno za život tjekom ljetnog perioda. U nekima od ovih kuća se moglo prenoćiti sve do protekloga rata. Nažalost nakon rata napuštanje, zub vremena ali i nemogućnost pristupa je učinio svoje te je većina urušena.