Izraz su likovnog shvaćanja i odražavaju razne povijesne utjecaje. Hrvatske narodne nošnje vrlo su raznolike i bogato izrađene. Do polovice XIX. stoljeća nosilo ih je uglavnom stanovništvo u seoskim sredinama.
Po načinu odijevanja prepoznavalo se odakle osoba dolazi.
Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na dinarske, srednjobosanske (koje neki etnolozi nazivaju podtipom dinarske) i posavske.
Skopaljska nošnja spada u takozvanu staru krstjansku nošnju srednjobosankog tipa. Što govori o njezinoj velikoj starosti iako je kao i sve druge nošnje nakon Turske okupacije poprimila poneke oblike orijentalne nošnje. To svjedoče i turski nazivi za mnoge njezine djelove, kao što su čakšire, jemenija, bošča… iako oni nužno ne moraju biti turskog porijekla. U većini slučajeva i nisu.
Poznati putopisac Slovenac Benedikt Curipeschitz (Kuripešić) prolazeći Bosnom 1530. godine u svojstvu tumača za latinski jezik, u sklopu delegacije koju je poslao Ferdinand, kralj Austrije, Češke i Ugarske, u Carigrad sultanu Sulejmanu II da s njime zaključi, ako ne potpun mir, a ono barem duže primirje, piše da se svi Bosanci bez razlike vjere, a već tada je postojala podjela na tri vjere, nose jednako. Razlikuju se samo po tome, što kršćani ne briju glave, kao što Turci rade. Što svjedoči da u to rano vrijeme i muslimani još uvjek nose stariju krstjansku nošnju.
Poslije toga nemamo nikakvih podataka u književnosti ni o nošnji Bosanaca niti stanovnika našeg kraja. Ona je vjerovatno izgubila stari sjaj i bila veoma skromna i jednolična zbog težine turskog zuluma i velikog siromaštva svih kršćana u Bosni i Hercegovini, uz sve to strogim zabranama turske vlasti imale su velikog uticaja na nošnju u Bosni. Kršćani, naročito u varošima, nastojali su se u nošnji izjednačiti s muslimanima, kojima to nije bilo pravo. Naredbe koje su turske vlasti donosile, narod nije uvijek poštivao, jer se nije lako mogao priviknuti na nove nošnje, što je iziskivalo i nove materijalne izdatke.
Sve se to pak ponajviše očitovalo nakon oslobođenja od Turaka kad kršćani više nemaju nikakve zabrane.
Po načinu odijevanja prepoznavalo se odakle osoba dolazi.
Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na dinarske, srednjobosanske (koje neki etnolozi nazivaju podtipom dinarske) i posavske.
Skopaljska nošnja spada u takozvanu staru krstjansku nošnju srednjobosankog tipa. Što govori o njezinoj velikoj starosti iako je kao i sve druge nošnje nakon Turske okupacije poprimila poneke oblike orijentalne nošnje. To svjedoče i turski nazivi za mnoge njezine djelove, kao što su čakšire, jemenija, bošča… iako oni nužno ne moraju biti turskog porijekla. U većini slučajeva i nisu.
Poznati putopisac Slovenac Benedikt Curipeschitz (Kuripešić) prolazeći Bosnom 1530. godine u svojstvu tumača za latinski jezik, u sklopu delegacije koju je poslao Ferdinand, kralj Austrije, Češke i Ugarske, u Carigrad sultanu Sulejmanu II da s njime zaključi, ako ne potpun mir, a ono barem duže primirje, piše da se svi Bosanci bez razlike vjere, a već tada je postojala podjela na tri vjere, nose jednako. Razlikuju se samo po tome, što kršćani ne briju glave, kao što Turci rade. Što svjedoči da u to rano vrijeme i muslimani još uvjek nose stariju krstjansku nošnju.
Poslije toga nemamo nikakvih podataka u književnosti ni o nošnji Bosanaca niti stanovnika našeg kraja. Ona je vjerovatno izgubila stari sjaj i bila veoma skromna i jednolična zbog težine turskog zuluma i velikog siromaštva svih kršćana u Bosni i Hercegovini, uz sve to strogim zabranama turske vlasti imale su velikog uticaja na nošnju u Bosni. Kršćani, naročito u varošima, nastojali su se u nošnji izjednačiti s muslimanima, kojima to nije bilo pravo. Naredbe koje su turske vlasti donosile, narod nije uvijek poštivao, jer se nije lako mogao priviknuti na nove nošnje, što je iziskivalo i nove materijalne izdatke.
Sve se to pak ponajviše očitovalo nakon oslobođenja od Turaka kad kršćani više nemaju nikakve zabrane.