Među bosanskim franjevcima XIX st. kao najveći izdiže se lik Ivana fra Frane Jukića. Živio je kratko: kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina. U dvanaest godina što ih je – nakon studija – proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu u ovoj pokrajini i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova po java izgleda svjetlija i veća.
Kao mlad svećenik, koncem 1840, određen je u fojnički samostan za kapelana. 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mrkonjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli i da svom narodu, koji je čamio u ropstvu, pomogne.
Tadašnje nevolje bosanskih kršćana dolazile su od domaćih begova i aga, od domaćeg podmitljivog suda i činovništva te najvećim djelom od domaćih poturica. Omer paša Latas ga je držao mjesecima u tamnici, a onda ga 1852, bolesna otpremio u Carigard. I tamo je proveo 25 dana u tamnici, dok ga nisu fra Filip Pašalić i Antun Mihanović (pjesnik hrvatske himne) nekako odatle izbavili. Spriječen mu je otada povratak u Bosnu pa je boravio kao kapelan u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Pokopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857, prije 130 godina.
Uz sve ostalo u čemu je bio prvi u Bosni i daleko iznad svoga vremena značajni su i njegovi putopisi. Oni predstavljaju sažete prikaze vlastitog doživljavanja: otvoreno oko za ljepote prirode i kulturne i druš tvene znamenitosti, budna pažnja, duhovito pričanje, koje ima i književni čar, a ne priopćuje samo podatke. Ovdje donosimo dio o Uskoplju iz njegovog putopisa kroz Bosnu.
Kao mlad svećenik, koncem 1840, određen je u fojnički samostan za kapelana. 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mrkonjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli i da svom narodu, koji je čamio u ropstvu, pomogne.
Tadašnje nevolje bosanskih kršćana dolazile su od domaćih begova i aga, od domaćeg podmitljivog suda i činovništva te najvećim djelom od domaćih poturica. Omer paša Latas ga je držao mjesecima u tamnici, a onda ga 1852, bolesna otpremio u Carigard. I tamo je proveo 25 dana u tamnici, dok ga nisu fra Filip Pašalić i Antun Mihanović (pjesnik hrvatske himne) nekako odatle izbavili. Spriječen mu je otada povratak u Bosnu pa je boravio kao kapelan u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Pokopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857, prije 130 godina.
Uz sve ostalo u čemu je bio prvi u Bosni i daleko iznad svoga vremena značajni su i njegovi putopisi. Oni predstavljaju sažete prikaze vlastitog doživljavanja: otvoreno oko za ljepote prirode i kulturne i druš tvene znamenitosti, budna pažnja, duhovito pričanje, koje ima i književni čar, a ne priopćuje samo podatke. Ovdje donosimo dio o Uskoplju iz njegovog putopisa kroz Bosnu.
...Opazio sam da nije moguće drukčije u poznanje ove pokrajine doći, nego ako čovjek, bacivši za leđa sve nezgode, sam sobom redom sve krajeve obiđe. I doista, velike su nezgode po Bosni putovati: zimi se nemože, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašljivije zbog hajduka, koji glavne putove čuvaju i putnike uznemiruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.
Nastupivši prijatni dnevi, ugodnog lipnja (juna) drugoga dana krenem se iz Fojnice, moga običnog prebivališta, put Skoplja. Prošavši kroz varoš uz rijeku Dragaču, koja okreće više majdana (fabrika) gvozdenih, za po sata dođosmo do mosta ragalskog. Kraj puta viđaše se veliko groblje tursko, preko rijeke pak pri brijegu selo od 15 kuća kršćanskih i tri turske. Kazaše mi, da je selo Ragale prije posljednje kuge imalo preko 40 kuća turskih, a nijedne kršćanske, pa ih je sve morija potrla. Odavle poslije po sata stigosmo do drugog mosta, koji vodi u selo Prokos; ovdje se put rastavlja, ili želiš na Sćit, ili na Vranicu. Ja okrenuh na Vranicu, jedno što je za dva sata bliže, drugo što jos nisam nikad tuda prolazio. Prošavši selo Mujakoviće, primismo se planine i, štono reknu, teško dušu noseći u nosu, poslije dva ,sata stigosmo na vrh planine Vranice; kad bi konj sustao, valjalo je pješice ići nadase uz komac. Na vrh planine ima jezero, iz koga Dragača izvire; tu odjašimo, ručamo i, odmorivši se, nadalje pođemo. Kako smo pređe išli nadase, sad valja podase strmo dva sata; ko je dakle sebi i konju rad jašiti se ne može.
Iz ove druge polovine planine izvire druga rječica, Ždrimača, i pređe nego se sađe u selo Ždrimce, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka preko jedne klisure strmoglavlja s velikim žamorom. Poslije češćeg odmaranja stigosmo na dno planine u selo Ždrimce, gdje su kršćanske kuće i malo turskih, i gdje spomenuta rječica tri jezera pravi, koja nikad ne presušuju. Obrnimo se sad opet;na Vranicu; planina ova broji se među prve planine bosanske radi svoje visine; ona je sva šumom i travom pokrivena, zato obližnja sela fojničke i skopljanske nahije preko ljeta ovdje svoje stanove načine i po nekoliko nedjelja svoju stoku i goveda na paši drže. U Ijetno doba nije ružno ovdje živiti; ali često do lipnja mjeseca nije ovuda puta poradi velikih snjegova, koji se katkad do Petrova dne ne tope.
Od Ždrimaca, ravninom, za jedan sat stigosmo u Gornji Vakuf, varoš, gdje od ondašnjeg kršćanskog župnika uljudno bih pričekan. Gornji Vakuf jest varoš u gornjem Skoplju, kraj rijeke Vrbasa, koja odavde na tri sata daleko u prijevoru izvire i, osim drugih izvora, prima ovdje nablizu Krupu i Bistricu rijeku. U varoši ima 64 kršćanske i 150 turskih kuća; ima jednu kulu, na kojoj udara sat dosta jasan; čuje se, kako kažu čitav sat hoda daleko; i kupljen je još davno-davno od Dubrovčana.
Poslije Šest dana ovdje moga bavljenja krenem se u donje Skoplje, te za četiri sata, sve obalom niz Vrbas, stigoh u Malo Selo ondašnjem kršćanskom župniku, Skoplje je jedan od najboljih predjela u Bosni; svuda je okolo plodnim brežuljcima okruženo, a unutra ravnica, polje šest sati duljine, koje se proteže od Gornjega do Donjega Vakufa; natapaju ga, osim mnogih izvora, Vrbas, Bistrica, Krupa, Koprionica, Šemnisnica, i tako dalje. Rijeke ove, mjesto koristi, veliku štetu nanose, jer kad izađu iz svoga korita, okrenu drugim putem, osobito Vrbas, blizu svake treće godine drugi tečaj uzimlje, i kud prođe zemlju odnese, a pijesak nanese tako da jedna desetina polja, kuda se pređe oralo, sad pod žalom leži neplodno. Nijednoga u Bosni predjela nema gdje bi toliko begova (turskih plemića) bilo koliko ovdje; obično se govori, da ih do 60 odžaka (kuća) ima, među kojima znatnije jesu: Sulejmanpašići, o kome govore da je starinom iz Azije, pa poslije bivši kod vezira bosanskoga u službi, obogatio i oženio se nekakvom robinjom iz Dalmacije. Despotović zvanom; ova porodica ima najviše zemlje u Skoplju, od nje su mnoge paše i veziri bili, i danas jedan je Osman-paša u Skadru, zatim idu: Miralemovići, Vilići, Kopčići, Kukavičići, Ždralovići, Kositerovići, Kresoevići, Lenderovići, Kusići, Granići. Osim begova ima još i drugih poturica izobila, gotovo u svakom selu.
Kršćana ima do 6.000, kojima služe 2 župnika s dva pomoćnika, koj i sjede u Gornjem Vakufu i u Malom Selu. U ovom posljednjcm ove godine namješten je župnik, jer prije 40 godina nijedne kuće kršćanske nije bilo, a to se sve otskora iz Dalmacije i Hercegovine naselilo i povratilo. Hrišćana* ili prostije rišćana (1), u gornjem Skoplju nema, ima ih pak u donjem oko 2.000, i sveštenika jednog imaju u Donjem Vakufu, i drugog u selu Čipuliću. Oni su zaista, pravedno govoreći, u velikoj gluposti, sljedovatelno puni su sujevjerja, što je protivno Hristovom zakonu. Mjesta jesu sljedeća: Donji Vakuf varoš gdje sjedi kadija i muselim od cijele nahije skopljanske, leži kraj Vrbasa, Bugojno, varoš kraj Vrbasa u ravnici. Prusac tvrdina pri jednom brijegu; ovdje ima jedna voda Ajvatica, izvor što je u staro doba, kad su se Turci u ovoj tvrđavi zatvoreni i opsjednuti u velikoj žeđi nahodili, neki derviš čudotvorno od Boga isprosio. Junija 15 ishode tuda skopljanski begovi, uspomenu čine, Boga mole, kurban (žrtvu) sijeku, plativši glavom više jaganjaca, s kojima se fukara (turski siromasi) taj dan počasti, Gornji Vakuf, kako spomenuh, varoš kraj Vrbasa, sela pak jesu sljedeša, i to u Donjem Skoplju: Draždev Do, Zanesenovići, Lužani, Bojska, Pašin Odžak, Pavice, Goruša, Golo Brdo, Glavice, Vileši, Ljubnić, Vitina, Rovna, Boganovći, Čojluk, Grgići, Čelepirova Kula, Čaušlije, Vedro Polje, Lug, Drvetine, Pirići, Lenderovina, Miralemov Odžak, Oborci, Kopčićí, Podkraj, Ždralovići, Guvna, Fakići, Udurlije, Gmići, Berića Gaj, Kotezi, Karadže, Donjići, Daklići, Malo Selo, Sultanići, Čipulić, Vesela Straža, Poriječje, Cjerničje, Vrh Peći, Zlavast, Kordići, Okolišće, Gračanica. U gornjem Skoplju: Paloč, Uzriječje, Batuša, Podgrađe, Bistrica, Krupa, Vilića Polje, Verse, Zvizde, Moščani, Ždrimci, Rasnica, Grnica, Duratbegov Do, Voljice, Rječice, Dobrošinj, Boljkovac, Seoci, Pidriš, Teomišlje, Planinac, Šugine Bare, Galičica, Privor.
Nahodi se više starih gradina po brdima, od kojih znamenitije jesu: Rosin, Kalnik i Čipulića gradine. Na ovom posljednjem mjestu morala je biti velika varoš, jer se unaokolo mnogo koješta iskopava.
Seljani bave se po većoj časti zemljodjelijem. Istina da je plodno Skoplje, all koja je korist kad, kako na drugim mjestima tako i ovdje, ljudi su nevješti u obrađivanju zemlje. Začudo mi je da u Skoplju voćke malo se sade i da ljudi ne siju kukuruza, što bi ovdje obadvoje dobro napredovalo. Obično nagnoje zemlju u jesen, pa u pramaljeće posiju heljdu, a poslije nje ozimnu pšenicu i ječam. Na moje pitanje, zašto odmah kako zagnoje ne siju, ne heljdu, nego pšenicu i ječam, odgovoriše mi da je zemlja silovita, te da se žito izmetne. Na to ja opet rekoh, to je još bolje kad je zemlja tako dobra, onda za heljde i ne treba gnojiti, a za ječam i pšenicu manje treba gnojiti; dapače, rekoh, po drugim mjestima za proso i za heljdu nikad ne gnoje.
- Jest, ali su tako i naši stari radili, pa su više žita imali nego mi dosad, a davno su kazali: pleti kotac kao ti i otac.
- Recímo, da su stari više žita imali nego vi; kad bi to istina bila, to bih ja lasno pogodío zašto: što danas trideset seljaka posije, to je prije 40 godina samo deset posijalo, dakle i više požnjelo, jer prije 40 godina u vašem selu nije bilo više od 10 kuca, a sad ih ima 30, pa opet do 40 godina biče 80, zemlja će se na manje komade razdijeliti, i vi nećete moći kao sada: svaki toliko naore koliko može, pa mu i opet pregodine tolike njive da se na njima ništa ne sije; sto je, dakle, moglo prije biti, ne slijedi da će i poslije moći.
Osim zemljodjelija i skotovodstva po mnogim mjestima seljaci načinjaju lonce, te po svoj Bosni raznose i prodaju; obično valja nasuti lonac žita, žito njemu a lonac sebi ustavi. U selu Čipuliću, gdje ima samo 60 riščanskih kuća, gotovo svi su kalajisi, hodaju po cijeloj Bosni, te bakrene sude kalajišu.
Poslije tri dni krenem se iz Malog Sela put Kupresa, i za jedan sat stigosmo u vrlo prijatno mjesto Vesela Straža; ovdje se vide i sad zidine bivšeg negda franciškanskog samostana. Prošavši Veselu Stražu, najedanput rekao bi čovjek promijeni se narav i nuto, mi već bijasmo nad Mračajom selom, i doista bijaše pravi mračaj, jer kroz planinu Crni Vrh putujući za dva sata ništa ne vidismo izvan gustih bukava. Sa strahom pređosmo planinu i stupismo u polje Kupreško...
Nastupivši prijatni dnevi, ugodnog lipnja (juna) drugoga dana krenem se iz Fojnice, moga običnog prebivališta, put Skoplja. Prošavši kroz varoš uz rijeku Dragaču, koja okreće više majdana (fabrika) gvozdenih, za po sata dođosmo do mosta ragalskog. Kraj puta viđaše se veliko groblje tursko, preko rijeke pak pri brijegu selo od 15 kuća kršćanskih i tri turske. Kazaše mi, da je selo Ragale prije posljednje kuge imalo preko 40 kuća turskih, a nijedne kršćanske, pa ih je sve morija potrla. Odavle poslije po sata stigosmo do drugog mosta, koji vodi u selo Prokos; ovdje se put rastavlja, ili želiš na Sćit, ili na Vranicu. Ja okrenuh na Vranicu, jedno što je za dva sata bliže, drugo što jos nisam nikad tuda prolazio. Prošavši selo Mujakoviće, primismo se planine i, štono reknu, teško dušu noseći u nosu, poslije dva ,sata stigosmo na vrh planine Vranice; kad bi konj sustao, valjalo je pješice ići nadase uz komac. Na vrh planine ima jezero, iz koga Dragača izvire; tu odjašimo, ručamo i, odmorivši se, nadalje pođemo. Kako smo pređe išli nadase, sad valja podase strmo dva sata; ko je dakle sebi i konju rad jašiti se ne može.
Iz ove druge polovine planine izvire druga rječica, Ždrimača, i pređe nego se sađe u selo Ždrimce, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka preko jedne klisure strmoglavlja s velikim žamorom. Poslije češćeg odmaranja stigosmo na dno planine u selo Ždrimce, gdje su kršćanske kuće i malo turskih, i gdje spomenuta rječica tri jezera pravi, koja nikad ne presušuju. Obrnimo se sad opet;na Vranicu; planina ova broji se među prve planine bosanske radi svoje visine; ona je sva šumom i travom pokrivena, zato obližnja sela fojničke i skopljanske nahije preko ljeta ovdje svoje stanove načine i po nekoliko nedjelja svoju stoku i goveda na paši drže. U Ijetno doba nije ružno ovdje živiti; ali često do lipnja mjeseca nije ovuda puta poradi velikih snjegova, koji se katkad do Petrova dne ne tope.
Od Ždrimaca, ravninom, za jedan sat stigosmo u Gornji Vakuf, varoš, gdje od ondašnjeg kršćanskog župnika uljudno bih pričekan. Gornji Vakuf jest varoš u gornjem Skoplju, kraj rijeke Vrbasa, koja odavde na tri sata daleko u prijevoru izvire i, osim drugih izvora, prima ovdje nablizu Krupu i Bistricu rijeku. U varoši ima 64 kršćanske i 150 turskih kuća; ima jednu kulu, na kojoj udara sat dosta jasan; čuje se, kako kažu čitav sat hoda daleko; i kupljen je još davno-davno od Dubrovčana.
Poslije Šest dana ovdje moga bavljenja krenem se u donje Skoplje, te za četiri sata, sve obalom niz Vrbas, stigoh u Malo Selo ondašnjem kršćanskom župniku, Skoplje je jedan od najboljih predjela u Bosni; svuda je okolo plodnim brežuljcima okruženo, a unutra ravnica, polje šest sati duljine, koje se proteže od Gornjega do Donjega Vakufa; natapaju ga, osim mnogih izvora, Vrbas, Bistrica, Krupa, Koprionica, Šemnisnica, i tako dalje. Rijeke ove, mjesto koristi, veliku štetu nanose, jer kad izađu iz svoga korita, okrenu drugim putem, osobito Vrbas, blizu svake treće godine drugi tečaj uzimlje, i kud prođe zemlju odnese, a pijesak nanese tako da jedna desetina polja, kuda se pređe oralo, sad pod žalom leži neplodno. Nijednoga u Bosni predjela nema gdje bi toliko begova (turskih plemića) bilo koliko ovdje; obično se govori, da ih do 60 odžaka (kuća) ima, među kojima znatnije jesu: Sulejmanpašići, o kome govore da je starinom iz Azije, pa poslije bivši kod vezira bosanskoga u službi, obogatio i oženio se nekakvom robinjom iz Dalmacije. Despotović zvanom; ova porodica ima najviše zemlje u Skoplju, od nje su mnoge paše i veziri bili, i danas jedan je Osman-paša u Skadru, zatim idu: Miralemovići, Vilići, Kopčići, Kukavičići, Ždralovići, Kositerovići, Kresoevići, Lenderovići, Kusići, Granići. Osim begova ima još i drugih poturica izobila, gotovo u svakom selu.
Kršćana ima do 6.000, kojima služe 2 župnika s dva pomoćnika, koj i sjede u Gornjem Vakufu i u Malom Selu. U ovom posljednjcm ove godine namješten je župnik, jer prije 40 godina nijedne kuće kršćanske nije bilo, a to se sve otskora iz Dalmacije i Hercegovine naselilo i povratilo. Hrišćana* ili prostije rišćana (1), u gornjem Skoplju nema, ima ih pak u donjem oko 2.000, i sveštenika jednog imaju u Donjem Vakufu, i drugog u selu Čipuliću. Oni su zaista, pravedno govoreći, u velikoj gluposti, sljedovatelno puni su sujevjerja, što je protivno Hristovom zakonu. Mjesta jesu sljedeća: Donji Vakuf varoš gdje sjedi kadija i muselim od cijele nahije skopljanske, leži kraj Vrbasa, Bugojno, varoš kraj Vrbasa u ravnici. Prusac tvrdina pri jednom brijegu; ovdje ima jedna voda Ajvatica, izvor što je u staro doba, kad su se Turci u ovoj tvrđavi zatvoreni i opsjednuti u velikoj žeđi nahodili, neki derviš čudotvorno od Boga isprosio. Junija 15 ishode tuda skopljanski begovi, uspomenu čine, Boga mole, kurban (žrtvu) sijeku, plativši glavom više jaganjaca, s kojima se fukara (turski siromasi) taj dan počasti, Gornji Vakuf, kako spomenuh, varoš kraj Vrbasa, sela pak jesu sljedeša, i to u Donjem Skoplju: Draždev Do, Zanesenovići, Lužani, Bojska, Pašin Odžak, Pavice, Goruša, Golo Brdo, Glavice, Vileši, Ljubnić, Vitina, Rovna, Boganovći, Čojluk, Grgići, Čelepirova Kula, Čaušlije, Vedro Polje, Lug, Drvetine, Pirići, Lenderovina, Miralemov Odžak, Oborci, Kopčićí, Podkraj, Ždralovići, Guvna, Fakići, Udurlije, Gmići, Berića Gaj, Kotezi, Karadže, Donjići, Daklići, Malo Selo, Sultanići, Čipulić, Vesela Straža, Poriječje, Cjerničje, Vrh Peći, Zlavast, Kordići, Okolišće, Gračanica. U gornjem Skoplju: Paloč, Uzriječje, Batuša, Podgrađe, Bistrica, Krupa, Vilića Polje, Verse, Zvizde, Moščani, Ždrimci, Rasnica, Grnica, Duratbegov Do, Voljice, Rječice, Dobrošinj, Boljkovac, Seoci, Pidriš, Teomišlje, Planinac, Šugine Bare, Galičica, Privor.
Nahodi se više starih gradina po brdima, od kojih znamenitije jesu: Rosin, Kalnik i Čipulića gradine. Na ovom posljednjem mjestu morala je biti velika varoš, jer se unaokolo mnogo koješta iskopava.
Seljani bave se po većoj časti zemljodjelijem. Istina da je plodno Skoplje, all koja je korist kad, kako na drugim mjestima tako i ovdje, ljudi su nevješti u obrađivanju zemlje. Začudo mi je da u Skoplju voćke malo se sade i da ljudi ne siju kukuruza, što bi ovdje obadvoje dobro napredovalo. Obično nagnoje zemlju u jesen, pa u pramaljeće posiju heljdu, a poslije nje ozimnu pšenicu i ječam. Na moje pitanje, zašto odmah kako zagnoje ne siju, ne heljdu, nego pšenicu i ječam, odgovoriše mi da je zemlja silovita, te da se žito izmetne. Na to ja opet rekoh, to je još bolje kad je zemlja tako dobra, onda za heljde i ne treba gnojiti, a za ječam i pšenicu manje treba gnojiti; dapače, rekoh, po drugim mjestima za proso i za heljdu nikad ne gnoje.
- Jest, ali su tako i naši stari radili, pa su više žita imali nego mi dosad, a davno su kazali: pleti kotac kao ti i otac.
- Recímo, da su stari više žita imali nego vi; kad bi to istina bila, to bih ja lasno pogodío zašto: što danas trideset seljaka posije, to je prije 40 godina samo deset posijalo, dakle i više požnjelo, jer prije 40 godina u vašem selu nije bilo više od 10 kuca, a sad ih ima 30, pa opet do 40 godina biče 80, zemlja će se na manje komade razdijeliti, i vi nećete moći kao sada: svaki toliko naore koliko može, pa mu i opet pregodine tolike njive da se na njima ništa ne sije; sto je, dakle, moglo prije biti, ne slijedi da će i poslije moći.
Osim zemljodjelija i skotovodstva po mnogim mjestima seljaci načinjaju lonce, te po svoj Bosni raznose i prodaju; obično valja nasuti lonac žita, žito njemu a lonac sebi ustavi. U selu Čipuliću, gdje ima samo 60 riščanskih kuća, gotovo svi su kalajisi, hodaju po cijeloj Bosni, te bakrene sude kalajišu.
Poslije tri dni krenem se iz Malog Sela put Kupresa, i za jedan sat stigosmo u vrlo prijatno mjesto Vesela Straža; ovdje se vide i sad zidine bivšeg negda franciškanskog samostana. Prošavši Veselu Stražu, najedanput rekao bi čovjek promijeni se narav i nuto, mi već bijasmo nad Mračajom selom, i doista bijaše pravi mračaj, jer kroz planinu Crni Vrh putujući za dva sata ništa ne vidismo izvan gustih bukava. Sa strahom pređosmo planinu i stupismo u polje Kupreško...
1. Posljedovatelji zapadne crkve zovu se kršćani, a istočne rišćani. G, Stojačkoviću nije poćudno ovo naimenovanje, te se u S, Nar. Listu tuži da je ovo naimenovanje skoro u knjige uvedeno od bosanskih dopisatelja. Po svoj prilici spomenuti gospodin nije čitao djela: Bačica, Badrida, Kačiča, Kanižlica itd., ili ako ih je čitao, ne sjeća se da su oni imenovali iste i pisali tako pređe gotovo sto godina. Ne valja nikoga potvarati.