Ovdje donosimo izvadak o Uskoplju te predgovor i završetak iz knjige "Kroz Herceg-Bosnu uzduž i poprijeko" njemačkog novinara Henrika Rennera koji u BIH dolazi u nekoliko navrata krajem XIX stoljeća prije i u vrijeme Austro-Ugarskog oslobađanja Bosne i Hercegovine od Turske okupacije te u vrijeme intenzivnijeg povratka kršćanskih izbjeglica svojim domovima. Zamjećujemo da je u gradskim područjima još uvjek većinsko muslimansko stanovništvo za razliku od sela jer u vrijeme turskog zuluma kršćani se nisu u velikoj mjeri mogli baviti zanatima pa samim time ni živjeti u varošima. Begovi još uvjek žive od bogatstva i posjeda zemlje što će se s porezima na zemlju vrlo brzo promjeniti. Zanimljivo je vidjeti također kako je u kratkom vremenskom roku Austro-Ugarska donijela veliki napredak jednoj ugnjetavanoj i potlačenoj zemlji.
Predgovor
Ot k a d a je Herceg-Bosna dospjela pod vlast naše monarhije, zainteresovala je strani svijet jace nego ikoja druga zemlja evropska. Stara kulturna Evropa, koja sve na svojem putu izglagjuje, izjednačuje, nivelira, našla je odjedared u samoj svojoj sredini novu zemlju, i ako ne
tugju, a ono sasvim raznolika od svake druge zemlje. Kako se je onda razbudio interes, do danas ne jenjava. I ne će lako
ni jenjati. Bosna i Hercegovina nijesu zemlje, koje pobugjuju interes jedino svojom novošću. I kada se u živom saobraćaju sa zapadom život u Bosni i Hercegovini u koječem i izmijeni, kada nesmiljena kultura zbriše sa njih po koji čar lijepe starodrevnosti, ostaće te zemlje zanimljivima i vrijednima isto kao i prije. Vrijednost njihova nije prolazna ni za učenjaka, ni za privrednika, a ponajmanje za državu, koja ih je uzela pod svoje okrilje. Za ova dva je decenija strani svijet, franceski, njemački i engleski u prvom redu, — stekao dosta dobrih djela o Herceg-Bosni. No teško da je ikoje drugo djelo steklo u stranom svijetu toliko prijatelja i u tolikom se broju raširilo, kao Kennerova knjiga, što je evo u hrvatskom prevodu iznosimo. Godine 1896. izašla je u prvom izdanju, a već na godinu u drugom Povećanom izdanju. Nije ni čudo. Rijetko će stranac o kojoj zemlji pisati tolikim zanimanjem i ljubavlju, kao što Henrik Renner o Herceg-Bosni. Stari je on tamo znanac. Već god. 1875. dolazi Renner za ustanka u Hercegovinu, prvi novinar, koji je onamo zavirio. S austrijskom okupacijom dolazi i opet kao dopisnik bečkih i berlinskih novina, te ostaje u Bosni podrugu godinu. I docnije u više mahova zalazi u Herceg-Bosnu, te putuje njome svuda unakrst, uzduž i poprijeko. Zavolio je Bosnu „kao drugu otadžbinu" i piše o njoj, kao da joj je u istinu rogjeni sin. Hrvatska će publika valjda jedino u poglavlju o njemačkim naseobinama osjetiti, da ovu knjigu piše stranac, -- no ni tamo neprijatelj. Autor ni sam nije imao pretenzije, da napiše učeno djelo o Bosni. Namjera mu je, da pobudi interes u publici; takva je i želja prevodiočeva. Neka se kod nas makar i od stranca čuje i povjeruje, daje Bosna zavrijedila zanimanje i ljubav hrvatskoga svijeta u drugim krajevima! Neka je se kod nas zamiluje barem onoliko, koliko zaslužuje, — kada je se ne miluje onoliko, koliko se svojo mora milovati! 0 djelu šta da mnogo govorimo? Neka se čita. Ko ga pročita, iskazaće autoru veću hvalu, nego što bi je ovdje iskazali riječima. Iskazaće je time, da će ga i samoga želja zanositi u Bosnu ponosnu, kao što onamo vuče želja i čestitoga autora, kada gleda „u sivu maglu sjevernjačke zime". Ovdje imam jedino da se zahvalim štovanomu piscu za dobrotu, kojom mi je dozvolio prevod svojega djela, a isto tako da se zahvalim i dvorskomu savjetniku Kosti Hormannu, velikomu kulturnomu trudeniku u Herceg-Bosni, što mi je kao znanac piščev na moju molbu pribavio autorizaciju i ilustracije za ovu krasnu knjigu.
tugju, a ono sasvim raznolika od svake druge zemlje. Kako se je onda razbudio interes, do danas ne jenjava. I ne će lako
ni jenjati. Bosna i Hercegovina nijesu zemlje, koje pobugjuju interes jedino svojom novošću. I kada se u živom saobraćaju sa zapadom život u Bosni i Hercegovini u koječem i izmijeni, kada nesmiljena kultura zbriše sa njih po koji čar lijepe starodrevnosti, ostaće te zemlje zanimljivima i vrijednima isto kao i prije. Vrijednost njihova nije prolazna ni za učenjaka, ni za privrednika, a ponajmanje za državu, koja ih je uzela pod svoje okrilje. Za ova dva je decenija strani svijet, franceski, njemački i engleski u prvom redu, — stekao dosta dobrih djela o Herceg-Bosni. No teško da je ikoje drugo djelo steklo u stranom svijetu toliko prijatelja i u tolikom se broju raširilo, kao Kennerova knjiga, što je evo u hrvatskom prevodu iznosimo. Godine 1896. izašla je u prvom izdanju, a već na godinu u drugom Povećanom izdanju. Nije ni čudo. Rijetko će stranac o kojoj zemlji pisati tolikim zanimanjem i ljubavlju, kao što Henrik Renner o Herceg-Bosni. Stari je on tamo znanac. Već god. 1875. dolazi Renner za ustanka u Hercegovinu, prvi novinar, koji je onamo zavirio. S austrijskom okupacijom dolazi i opet kao dopisnik bečkih i berlinskih novina, te ostaje u Bosni podrugu godinu. I docnije u više mahova zalazi u Herceg-Bosnu, te putuje njome svuda unakrst, uzduž i poprijeko. Zavolio je Bosnu „kao drugu otadžbinu" i piše o njoj, kao da joj je u istinu rogjeni sin. Hrvatska će publika valjda jedino u poglavlju o njemačkim naseobinama osjetiti, da ovu knjigu piše stranac, -- no ni tamo neprijatelj. Autor ni sam nije imao pretenzije, da napiše učeno djelo o Bosni. Namjera mu je, da pobudi interes u publici; takva je i želja prevodiočeva. Neka se kod nas makar i od stranca čuje i povjeruje, daje Bosna zavrijedila zanimanje i ljubav hrvatskoga svijeta u drugim krajevima! Neka je se kod nas zamiluje barem onoliko, koliko zaslužuje, — kada je se ne miluje onoliko, koliko se svojo mora milovati! 0 djelu šta da mnogo govorimo? Neka se čita. Ko ga pročita, iskazaće autoru veću hvalu, nego što bi je ovdje iskazali riječima. Iskazaće je time, da će ga i samoga želja zanositi u Bosnu ponosnu, kao što onamo vuče želja i čestitoga autora, kada gleda „u sivu maglu sjevernjačke zime". Ovdje imam jedino da se zahvalim štovanomu piscu za dobrotu, kojom mi je dozvolio prevod svojega djela, a isto tako da se zahvalim i dvorskomu savjetniku Kosti Hormannu, velikomu kulturnomu trudeniku u Herceg-Bosni, što mi je kao znanac piščev na moju molbu pribavio autorizaciju i ilustracije za ovu krasnu knjigu.
O Uskoplju
... Tu smo u visokoj šumi. Lijepe cestarske kuće i han stoje usred veličajne prirode, da se putnik ipak nekako može zbrinuti. Sve se cestu spušta i opet u mnogim okukama ide krasnom šumom, presijeca guduru Terlicu, te dolazi u Gornji Vakuf, otegnut muhamedovski gradić sa 1710 stanovnika. Jedino, što je ovdje vrijedno vidjeti, stara je turska kula s puškarnicama i tri džamije. No u Gornjem je Vakufu sijelo umjetne kućne industrije. Ovdje se zgotavljaju najbolji kaveni mlinovi, tako bogato i ukusno išarani arabeskama, kako to ni na kojem drugom mjestu nijesam vidio. Za noževe se prave ovdje izvrsno kucane korice. Dok su se mijenjali konji, stanemo u nekoj srpskoj gostionici i tu sada nastade trgovanje i cjenkanje. U čast vakufskih bi čak čija i pirindžija mora se reći, da se drže stalne cijene i da voliju dalje kretati sa svojom robom, nego da ju jeftinije rasprodaju.
U okolišnim gorama ima željezne i bakrene rude, te su je kopali već i Rimljani. Kažu da su Rimljani ovdje rovali čak i za zlatom.
Do B u g o j n a ide cesta svejednako ravnicom i med žitnim poljima.
Bugojno je gradić, znamenit poradi toga, jer se ovdje za sada svršava željeznica, što od Lašve ide na Travnik ovamo i treba da se produži do dalmatinske granice. Ima jedva 1000 stanovnika, od toga nekih 400 katolika, a ipak je ovdje najveća katolička crkva u Bosni, — samo ako se u unutrašnjosti dovrši. Kada se je godine 1879. Prigodom srebrenoga pira cara i kralja Franje Josipa obdržavao ovdje banket, pokrene jedan franjevac misao, da se u Bugojnu sagradi katolička crkva, i ta se namisao primi. Novac se je otada skupljao po Austro-Ugarskoj. U Bugojnu ima nekoliko priličnih svratišta i mnogo evropskih zgrada, čak i pristalih ljetnikovaca.
Bugojno je gradić, znamenit poradi toga, jer se ovdje za sada svršava željeznica, što od Lašve ide na Travnik ovamo i treba da se produži do dalmatinske granice. Ima jedva 1000 stanovnika, od toga nekih 400 katolika, a ipak je ovdje najveća katolička crkva u Bosni, — samo ako se u unutrašnjosti dovrši. Kada se je godine 1879. Prigodom srebrenoga pira cara i kralja Franje Josipa obdržavao ovdje banket, pokrene jedan franjevac misao, da se u Bugojnu sagradi katolička crkva, i ta se namisao primi. Novac se je otada skupljao po Austro-Ugarskoj. U Bugojnu ima nekoliko priličnih svratišta i mnogo evropskih zgrada, čak i pristalih ljetnikovaca.
Cesta ide, sve na dogledu željeznice, ravnicom u D o n j i V a k u f. Svuda se vide muslomanska naselja usred lijepo obragjenih polja. Ravnica uz Vrbas, duga 27 kilometara, što se proteže južno do Gornjega Vakufa,*zove se Skoplje, a svojina je bogatih begova, koji se uz poljodjelstvo bave mnogo stočarstvom i konjarstvom. Gorski se ogranci sve više približuju željezničkoj pruzi i cesti; lijevo se na visini zapaža stara tvrgjava Prusac, koja se je najdulju održala od osmanlijske navale, onda se otvara lijep pogled u Privničku dolinu. Još se pregje Privnica i u Donjem smo Vakufu; prostrani kolodvor stoji pred njim. Starim kamenim mostom dovezemo se u prostrani grad i stanemo pred Hellerovim hotelom. Gradić je veoma živahan, makar da ima samo 2342 stanovnika, većinom muslomana. Ima nekoliko lijepih džamija, a nasuprot uredskoj zgradi stoji medresa ponad vrelom. Zgrada je na kat, a pod njom je busen bistre iz vorvode. Jedna od najljepših i najmodernijih zgrada je nova osnovna škola.
Odma za Donjim Vakufom sužuje se vrbaška dolina i nastaje tjesnac. Cesta ostaje rijeci uz desnu stranu, a nova željeznička pruga u Jajce ide lijevom obalom. Obadvije su strane lijepo obrasle šumom i veoma romantične.
Kod 25. kilometarskog stupca stoji desno zanimljiv stećak; na stećku isklesana savinuta ruka i u ruci krst. Pod rukom se vidi polumjesec. Krasan je pogled s ceste na željeznicu, koja ostaje vazda uz rijeku. Vrbas je ovdje divlja gorska bujica.
Svuda se mostovi i propusti vide jasno med zelenim stijenjem; no najljepše su tuda cestarske kuće, što su u pristalom švicarskom slogu izgragjene po šumama kao ljetnikovci. Pogdjekada idu drveni mostovi preko rijeke, jerbo s lijeve su strane naselja, sela i hanovi, pa su tamo nastale i provizorne naseobine željezničkih radnika, koje naravski opet nestaju, kako je željeznica pošla…
Odma za Donjim Vakufom sužuje se vrbaška dolina i nastaje tjesnac. Cesta ostaje rijeci uz desnu stranu, a nova željeznička pruga u Jajce ide lijevom obalom. Obadvije su strane lijepo obrasle šumom i veoma romantične.
Kod 25. kilometarskog stupca stoji desno zanimljiv stećak; na stećku isklesana savinuta ruka i u ruci krst. Pod rukom se vidi polumjesec. Krasan je pogled s ceste na željeznicu, koja ostaje vazda uz rijeku. Vrbas je ovdje divlja gorska bujica.
Svuda se mostovi i propusti vide jasno med zelenim stijenjem; no najljepše su tuda cestarske kuće, što su u pristalom švicarskom slogu izgragjene po šumama kao ljetnikovci. Pogdjekada idu drveni mostovi preko rijeke, jerbo s lijeve su strane naselja, sela i hanovi, pa su tamo nastale i provizorne naseobine željezničkih radnika, koje naravski opet nestaju, kako je željeznica pošla…
Zaključak
Tako se sada rastajem s krasnom zemljom, što sam je uzljubio
za mladosti i u docnije je doba sve više privijam k srcu. Nastojao
sam, da u svojim opisima pokažem, šta je nekada bilo i š ta je danas.
A sveta je istina, da Bosna i Hercegovina nijesu samo po prirodnoj
ljepoti i po etnografiji, nego i po svojem brzom kulturnom i gospodarstvenom
razvitku najzanimljiviji krajevi evropskoga istoka, te da
ih je vrijedno pohoditi. I turiste i privrednici i učenjaci imaju šta da
razgledavaju u toj zemlji, što se svakomu tako umiljava, da će vazda
i vazda s čežnjom pomišljati na romantične brdine, na krajeve uz
Bosnu, Vrbas, Drinu i Neretvu, i onamo se opet vraćati. No i kolonijalnim
političarima, koji su danas po Evropi tako mnogobrojni, vrijedno
je preporučiti, da ovamo malo zavire; u Bosni se provodi praktična
politika, a šta se je učinilo, na veliku je čast i ljudima na upravi i
Austro-Ugarskoj. Nekadanja zapuštena bosanska sestra pridružuje se
danas evropskim zemljama kao dostojna drugarica.
Na drvu ljudstva stoji cv'jet do cv'jeta,
Po vječitom je zakonu im hod.
Kad jedan bl'jedo svene i ocvjeta,
Rascvate drugi i zablista rod.
Vjekovito se nastaje i gine,
Bez sustanka, dok traje svijet taj!
Uzapinju se, padaju s visine,
A svaki cv'jet je narod ili kraj.
Tako pjeva Freiligrath. A Bosna je zemlja na osvitu, prava
zemlja jutarnjega sunca!
za mladosti i u docnije je doba sve više privijam k srcu. Nastojao
sam, da u svojim opisima pokažem, šta je nekada bilo i š ta je danas.
A sveta je istina, da Bosna i Hercegovina nijesu samo po prirodnoj
ljepoti i po etnografiji, nego i po svojem brzom kulturnom i gospodarstvenom
razvitku najzanimljiviji krajevi evropskoga istoka, te da
ih je vrijedno pohoditi. I turiste i privrednici i učenjaci imaju šta da
razgledavaju u toj zemlji, što se svakomu tako umiljava, da će vazda
i vazda s čežnjom pomišljati na romantične brdine, na krajeve uz
Bosnu, Vrbas, Drinu i Neretvu, i onamo se opet vraćati. No i kolonijalnim
političarima, koji su danas po Evropi tako mnogobrojni, vrijedno
je preporučiti, da ovamo malo zavire; u Bosni se provodi praktična
politika, a šta se je učinilo, na veliku je čast i ljudima na upravi i
Austro-Ugarskoj. Nekadanja zapuštena bosanska sestra pridružuje se
danas evropskim zemljama kao dostojna drugarica.
Na drvu ljudstva stoji cv'jet do cv'jeta,
Po vječitom je zakonu im hod.
Kad jedan bl'jedo svene i ocvjeta,
Rascvate drugi i zablista rod.
Vjekovito se nastaje i gine,
Bez sustanka, dok traje svijet taj!
Uzapinju se, padaju s visine,
A svaki cv'jet je narod ili kraj.
Tako pjeva Freiligrath. A Bosna je zemlja na osvitu, prava
zemlja jutarnjega sunca!