Narodna tradicija
Tradicija je prije svega usmena predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture ili skupine ljudi. No, korištenje te riječi nije uvijek jednoznačno. Između ostalog, pod tradicijom se podrazumijeva:
- usmena predaja kao takva,
- prenošenje znanja o uobičajenom
- običaji, konvencije, starodavni narodni običaji
Narodni običaji
''Aj više nema, pjesma da se čuje. Livada i njiva kao da tuguje. Selo moje malo, k'o da tugu taji, odlaze nam stari lijepi običaji'', glase stihovi jedne pjesme koja se spominje starih običaja koji su nekada bili svakodnevnica u našim krajevima. U naletu modernosti mnogi običaji iščeznuli su iz naših obitelji i njihovo vrijeme je prošlo. No, to tako ne bi trebalo biti, jer narodni običaji su odraz kulture i bogatstva našeg kraja te su u nekim obiteljima itekako sačuvani I njegovani.
Običaji, narodni, tradicijski običaji koji pripadaju kompleksu običajne prakse tzv. predindustrijskoga razdoblja. Kako su podložni promjenama izazvanim različitim kult. i dr. utjecajima, mnogi su se u XX.st. bitno izmijenili, jedni su gotovo posve iščeznuli, a drugi su postali simbolima regionalnoga identiteta. Običaji tipični za skopaljsko područje, s mnogobrojnim sličnostima čitavog srednjobosanskog kraja ili pak izmjenama, pojednostavljivanjima i sl., mogu se podijeliti na cikluse godišnjih običaja, životnih običaja i običaja uz rad.
Godišnji običaji redovito se u literaturi počinju nabrajati božićnim ciklusom običaja koji kulminira s Božićem (božićni običaji), zatim slijedi Nova godina s djecom čestitarima, a ciklus završava blagdanom Vodokršća odnosno takozvanim koledama.
Sljedeći veći ciklus je pokladni, s mačkarama ili pokladama, četrdeset dana prije Vazma ili Uskrsa. Među proljetnim običajima mjestimice su zabilježeni običajni postupci vezani uz biljke i vodu, npr. ujutru na Sv. Jurja (Jurjevo, 23.IV) prije izlaska sunca kupa se u potoku ili rijeci te se blagoslovljenom vodom škrope njive. Blagoslovi polja oko Markovdana.
Za ljetni su ciklus običaja značajne vatre (svitnjaci, oganj), od kojih je najpoznatiji Ivanjdanski, uoči 24. lipnja, ali su ponegdje uobičajeni i krijesovi oko dr. ljetnih svetaca. Za okupljanje oko vatre, oko svitnjaka i za pepeo vezivale su se različite prakse.
Slavljenje mjesnih, seoskih svetaca često je jedna od većih seoskih svetkovina u godini. Takve su proslave danas u izmijenjenu obliku (uz suvremenu glazbu i produkciju programa) i uz više ili manje istaknut crkv. značaj vrlo posjećivane i žive.
Životni običaji običajna su praksa vezana za važne prekretnice u životu, od rođenja do smrti. Običaji u trudnoći vezani su uglavnom za zaštitu trudnice od zlih nevidljivih sila. Običaji pri rođenju odnosili su se ugl. na gatanja vezana uz spol djeteta, ili na predodžbe o osobama i pojavama koje mogu nauditi djetetu (mrak), a vrlo je raširena i zabrana hvaljenja djeteta. Predodžbe o običajima prijelaza u mladenaštvo očuvane su ugl. u predajama o tetoviranju u obliku neke vrste inicijacije. Također je običaj kao vizualno razlikovno obilježje mlađih i starijih žena u odijevanju.
Dalje su tu svadbeni običaji karakteristični za ove krajeve uključuju takozvanu Rakiju s ritualiziranim razgovorom, napovijedi kante u crkvi, prevoženje škrinje iz mladenkine kuće, postavljanje prepreka što ih priprave momci iz mladenkina sela. Na sam dan vjenčanja mladenka se izvodi iz kuće nakon obrednoga razgovora između mladoženjinih svatova i mladenkinih ukućana. Svadbena povorka u Uskoplju poznaje institucije staroga svata, kumova, diverova te nekih drugih, a često je prati svečana melodija. Priprema se i svadbeni kolač, koji se ponekad lomi, baca se jabuka preko kuće.
Običaji prigodom smrti vezani su također uz predodžbe o duši koja mora mirno napustiti umrloga, te su uz to vezane razne magijske prakse (iznošenje mrtvaca nogama prema naprijed, pokrivanje zrcala u kući).
Običaji uz rad nastajali su oko godišnjih radova, poglavito poljodjelskih, i bili su prožeti različitim praksama za postizanje boljeg uroda i za njegovu zaštitu. U poljodjelskim je radovima bio važan i lunarni ciklus, vjerovanje u nesretne dane, tj dane koji su povezani s nekom kršćanskom tematikom na koje nebi bilo dobro raditi neke poslove (npr. Veliki Četvrtak sa ženskim radovima, Veliki Petak sa tesarskim, Velika Subota sa zemljanim, Blagovijest sa mjesenjem kruha…) ili pak poganski (započinjanje posla Utorkom smatralo se lošim).
Običaji pri sijanju odnose se na radnje i ritual vezane uz osiguravanje plodnosti sjemena uz njegovu zaštitu (škropljenje blagoslovljenom vodom) i uz sam postupak sijanja (glasna molitva). Za dobar rast usjeva vezivali su se postupci za borbu protiv korova, nametnika, nevremena i za osiguravanje plodnosti. Tako su »moćni« predmeti i stvari, npr. pepeo, grančice, svijeće, cvijeće, blagoslovljena voda od Uskrsa, te blagdana Sv. Jurja, Tijelovske procesije, Ivanjskoga krijesa, često služili za osiguravanje plodnosti, ali i za obrambenu snagu.
Običaji u stočarstvu odnose se na mnogobrojne postupke za zaštitu stoke. Među tim su postupcima npr. davanje ostataka blagoslovljene hrane od Uskrsa, davanje živini blagoslovljene vode ili pak pepela od blagoslovljenih grančica, slame koja je bila prostrta na Božić u kući itd.
Godišnji običaji redovito se u literaturi počinju nabrajati božićnim ciklusom običaja koji kulminira s Božićem (božićni običaji), zatim slijedi Nova godina s djecom čestitarima, a ciklus završava blagdanom Vodokršća odnosno takozvanim koledama.
Sljedeći veći ciklus je pokladni, s mačkarama ili pokladama, četrdeset dana prije Vazma ili Uskrsa. Među proljetnim običajima mjestimice su zabilježeni običajni postupci vezani uz biljke i vodu, npr. ujutru na Sv. Jurja (Jurjevo, 23.IV) prije izlaska sunca kupa se u potoku ili rijeci te se blagoslovljenom vodom škrope njive. Blagoslovi polja oko Markovdana.
Za ljetni su ciklus običaja značajne vatre (svitnjaci, oganj), od kojih je najpoznatiji Ivanjdanski, uoči 24. lipnja, ali su ponegdje uobičajeni i krijesovi oko dr. ljetnih svetaca. Za okupljanje oko vatre, oko svitnjaka i za pepeo vezivale su se različite prakse.
Slavljenje mjesnih, seoskih svetaca često je jedna od većih seoskih svetkovina u godini. Takve su proslave danas u izmijenjenu obliku (uz suvremenu glazbu i produkciju programa) i uz više ili manje istaknut crkv. značaj vrlo posjećivane i žive.
Životni običaji običajna su praksa vezana za važne prekretnice u životu, od rođenja do smrti. Običaji u trudnoći vezani su uglavnom za zaštitu trudnice od zlih nevidljivih sila. Običaji pri rođenju odnosili su se ugl. na gatanja vezana uz spol djeteta, ili na predodžbe o osobama i pojavama koje mogu nauditi djetetu (mrak), a vrlo je raširena i zabrana hvaljenja djeteta. Predodžbe o običajima prijelaza u mladenaštvo očuvane su ugl. u predajama o tetoviranju u obliku neke vrste inicijacije. Također je običaj kao vizualno razlikovno obilježje mlađih i starijih žena u odijevanju.
Dalje su tu svadbeni običaji karakteristični za ove krajeve uključuju takozvanu Rakiju s ritualiziranim razgovorom, napovijedi kante u crkvi, prevoženje škrinje iz mladenkine kuće, postavljanje prepreka što ih priprave momci iz mladenkina sela. Na sam dan vjenčanja mladenka se izvodi iz kuće nakon obrednoga razgovora između mladoženjinih svatova i mladenkinih ukućana. Svadbena povorka u Uskoplju poznaje institucije staroga svata, kumova, diverova te nekih drugih, a često je prati svečana melodija. Priprema se i svadbeni kolač, koji se ponekad lomi, baca se jabuka preko kuće.
Običaji prigodom smrti vezani su također uz predodžbe o duši koja mora mirno napustiti umrloga, te su uz to vezane razne magijske prakse (iznošenje mrtvaca nogama prema naprijed, pokrivanje zrcala u kući).
Običaji uz rad nastajali su oko godišnjih radova, poglavito poljodjelskih, i bili su prožeti različitim praksama za postizanje boljeg uroda i za njegovu zaštitu. U poljodjelskim je radovima bio važan i lunarni ciklus, vjerovanje u nesretne dane, tj dane koji su povezani s nekom kršćanskom tematikom na koje nebi bilo dobro raditi neke poslove (npr. Veliki Četvrtak sa ženskim radovima, Veliki Petak sa tesarskim, Velika Subota sa zemljanim, Blagovijest sa mjesenjem kruha…) ili pak poganski (započinjanje posla Utorkom smatralo se lošim).
Običaji pri sijanju odnose se na radnje i ritual vezane uz osiguravanje plodnosti sjemena uz njegovu zaštitu (škropljenje blagoslovljenom vodom) i uz sam postupak sijanja (glasna molitva). Za dobar rast usjeva vezivali su se postupci za borbu protiv korova, nametnika, nevremena i za osiguravanje plodnosti. Tako su »moćni« predmeti i stvari, npr. pepeo, grančice, svijeće, cvijeće, blagoslovljena voda od Uskrsa, te blagdana Sv. Jurja, Tijelovske procesije, Ivanjskoga krijesa, često služili za osiguravanje plodnosti, ali i za obrambenu snagu.
Običaji u stočarstvu odnose se na mnogobrojne postupke za zaštitu stoke. Među tim su postupcima npr. davanje ostataka blagoslovljene hrane od Uskrsa, davanje živini blagoslovljene vode ili pak pepela od blagoslovljenih grančica, slame koja je bila prostrta na Božić u kući itd.
Njegujući kroz dugi niz godina određene radnje stvoriše se tako jaka pravila koja obvezuju sve i svakoga, svaki novi naraštaj. Nisu svi običaji po svojoj naravi dobri i plemeniti. Neki su tijekom vremena postali neodrživi i neživi – odumriješe sami od sebe. Ne treba žaliti za njima.
Treba se prisjetiti koliku vrijednost i značenje u životu pojedinca i naroda ima jezik. Jezikom iskazujemo sve što jesmo i što imamo, sve što je naše: iskazujemo sami sebe. Sjetimo se koliko je kroz povijest bilo nasrtaja na jezik, na kulturu i običaje naroda. Kada jedan narod izgubi jezik, običaje, osuđen je na nestajanje.
Ukupnost običaja jednog sela ili naroda čini dio njegovog kulturnog blaga. Običaji čine kulturu jednog sela, kraja ili naroda. Po njima je selo prepoznatljivo. Po njima je jedno selo, jedan narod, ono što je. Što je tih običaja više, što su bogatiji u svojoj izvedbi, što se učestalije ponavljaju, što ih poštuje i čuva veća skupina pripadnika određene narodne zajednice, time je ta kultura raznovrsnija i bogatija.
Etički i vrijednosni sustav pojedinca pa i naroda uvjetovan je običajima sela i kraja u kojem pojedinac odrasta. Vrijednosni sustav izrasta iz kulturne baštine (običaja), usmjeravan je i određivan našom savješću, potican i nadograđivan našom vjerskom i školskom poukom.
Njegujući i čuvajući svoje običaje svaki narod čuva sebe od nestajanja. I ovaj Forum samo je jedan od načina (boljih !) za očuvanje (i njihovo pročišćavanje!) običaja našega sela. Ako sačuvamo svoje pjesme, svoje igre, ako njegujemo uspomenu na sve ono što je bilo sveto našim precima nastavit ćemo – produžit ćemo trajanje i njihovo i svoje i svojih potomaka. Svojim potomcima predajemo naslijeđenu kulturnu – običajnu stečevinu. Svojim potomcima predajemo i materijalno naslijeđe – nekretnine, obogaćeno vlastitom stečevinom. I jedno i drugo potomcima predajemo uz uvjet:
sve što si naslijedio ne smiješ prodavati, niti otuđivati. Dužnost ti je kulturno i materijalno naslijeđe obogatiti novim – vlastitim nastojanjima i stečevinama. Prodati i otuđiti smiješ samo ono što si sam stekao. Eto, to neka bude zavjet nama svima. Ispunimo ga.
Primljeno i stečeno materijalno i kulturno blago dužni smo čuvati i njegovati od svih ugroza i nasrtaja bilo od koga i bilo s koje strane. Svetinje se čuvaju, za njih se isplati podnijeti svaku žrtvu.
Bolje da nestane selo nego da izumru običaji.
Poštuj običaje kuće ( sela, naroda) u koju dolaziš.
Treba se prisjetiti koliku vrijednost i značenje u životu pojedinca i naroda ima jezik. Jezikom iskazujemo sve što jesmo i što imamo, sve što je naše: iskazujemo sami sebe. Sjetimo se koliko je kroz povijest bilo nasrtaja na jezik, na kulturu i običaje naroda. Kada jedan narod izgubi jezik, običaje, osuđen je na nestajanje.
Ukupnost običaja jednog sela ili naroda čini dio njegovog kulturnog blaga. Običaji čine kulturu jednog sela, kraja ili naroda. Po njima je selo prepoznatljivo. Po njima je jedno selo, jedan narod, ono što je. Što je tih običaja više, što su bogatiji u svojoj izvedbi, što se učestalije ponavljaju, što ih poštuje i čuva veća skupina pripadnika određene narodne zajednice, time je ta kultura raznovrsnija i bogatija.
Etički i vrijednosni sustav pojedinca pa i naroda uvjetovan je običajima sela i kraja u kojem pojedinac odrasta. Vrijednosni sustav izrasta iz kulturne baštine (običaja), usmjeravan je i određivan našom savješću, potican i nadograđivan našom vjerskom i školskom poukom.
Njegujući i čuvajući svoje običaje svaki narod čuva sebe od nestajanja. I ovaj Forum samo je jedan od načina (boljih !) za očuvanje (i njihovo pročišćavanje!) običaja našega sela. Ako sačuvamo svoje pjesme, svoje igre, ako njegujemo uspomenu na sve ono što je bilo sveto našim precima nastavit ćemo – produžit ćemo trajanje i njihovo i svoje i svojih potomaka. Svojim potomcima predajemo naslijeđenu kulturnu – običajnu stečevinu. Svojim potomcima predajemo i materijalno naslijeđe – nekretnine, obogaćeno vlastitom stečevinom. I jedno i drugo potomcima predajemo uz uvjet:
sve što si naslijedio ne smiješ prodavati, niti otuđivati. Dužnost ti je kulturno i materijalno naslijeđe obogatiti novim – vlastitim nastojanjima i stečevinama. Prodati i otuđiti smiješ samo ono što si sam stekao. Eto, to neka bude zavjet nama svima. Ispunimo ga.
Primljeno i stečeno materijalno i kulturno blago dužni smo čuvati i njegovati od svih ugroza i nasrtaja bilo od koga i bilo s koje strane. Svetinje se čuvaju, za njih se isplati podnijeti svaku žrtvu.
Bolje da nestane selo nego da izumru običaji.
Poštuj običaje kuće ( sela, naroda) u koju dolaziš.