Ognjišće
Ognjište je bilo centralno mjesto kuće i obitelji oko kojega se okupljala čeljad, gdje se razgovaralo i rješavali kućni problemi. Često se kaže ili smo imali priliku čuti:
„Neće me niko sa ognjišča protirati!“, „Čuvaću svoje ognjišće!“, „Vratiću se ja na didovo ognjišće!“, „To je naše drevno ognjišće!“ i sl.
Tako ponavljamo zavjet, katkad i nesvjesno, iste dubine i snage kakav su ognjištu upućivala pokoljenja prije nas.
Kao ilustraciju važnosti ognjišta spomenut ćemo također nekoliko slika.
Jednom od najtežih narodnih kletvi i danas se smatra: „Ognjišće ti pusto ostalo“ ili u varijanti „Vatra ti na ognjišću utrnula“, imperativna je narodna poslovica: "Ne napuštaj kućni prag i ognjišće"!,
Veliki je broj i blagoslova i zdravica izrečenih o određenim, mahom blagdanskim, svečanim, prilikama ovom središnjem mjestu u svakom domu kojima su izražavane molbe, želje i nadanja.
Razlozi za ovakva naša mnoga spominjanja ognjišta leže u specifičnoj ulozi koju je ono imalo u narodnoj davnini. Ono je bilo mjesto svjetlosti, zajedničkog okupljanja obitelji, zajedničke molitve, mjesto topline u zimskim danima, mjesto gdje se spremalo jelo. Dakle sve ono što vatra predstavlja čovjeku to predstavlja i mjesto na kojem se vatra loži.
Osim što je narod u zakletvama spominjao ognjište, zapisana su i svjedočanstva da su se naši preci na samom ognjištu zaklinjali što je smatrano jednakim kao da su zakletvu učinili u crkvi ili kojem svetom mjestu. Na ognjištu se također mirilo i rješavalo probleme.
Ognjište je, najkraće rečeno, u našoj starini - kućni oltar, a to ne znači drugo nego da je to sveto mjesto.
Upravo zato, naš narod je uveo veliki broj običaja u vezi sa ognjištem, od kojih jedan dio predstavljaju zabrane. Ognjište se nije smjelo srušiti ili oštetiti.
Ognjište se ne smije psovati, ne smije se pljunuti ili obeščastiti, ne smije na njega nikakva nečistoća ljudska doći, niti da se po njemu gazi.
Prva vatra se palila obično prijenosom sa posvećenog ritualnog ognja ili prijenosom iz starije kuće.
Gosti su se primali i sjedili oko ognjišta i tu su posluživani; sklapali su se obiteljski dogovori, pričale legende, guslalo se, prenosila tradicija. Kraj ognjišta se davao i vraćao zajam.
Mlada, kada bi napuštala djevojački dom, opraštajući se ljubila bi ognjište; prilikom stupanja u novi, mladoženjin dom, opet bi poljubila sad prag i ognjište svoje buduće kuće.
U nekim selima je bio običaj (vjerovatno poganske tradicije) da se na temeljima nove kuće ili ognjišta zakolje neko živinče. Nekad se vjerovalo da uz ognjište žive i duše umrlih predaka pa se i njima odavala počast na ognjištu.
Nad ognjištem, kao njegov sastavni dio, vise verige. U simboličkom smislu one spajaju centar doma sa nebom. U narodnom predanju se spominju verige koje su obješene o nebeski svod i ako se neko lažno zakune, verige se povuku prema nebu i otkriju nepravednika. U kalendaru Katoličke Crkve postoji blagdan zvan Časne verige sv. Petra. Verige su, prema tome, simbol istine i pravde, te simbol višeg bića koje istinu i pravdu donosi među ljude.
Spomenimo i to da se ognjište posebno blagoslivljalo kao i kuća kad se trebalo u nju useliti.
„Neće me niko sa ognjišča protirati!“, „Čuvaću svoje ognjišće!“, „Vratiću se ja na didovo ognjišće!“, „To je naše drevno ognjišće!“ i sl.
Tako ponavljamo zavjet, katkad i nesvjesno, iste dubine i snage kakav su ognjištu upućivala pokoljenja prije nas.
Kao ilustraciju važnosti ognjišta spomenut ćemo također nekoliko slika.
Jednom od najtežih narodnih kletvi i danas se smatra: „Ognjišće ti pusto ostalo“ ili u varijanti „Vatra ti na ognjišću utrnula“, imperativna je narodna poslovica: "Ne napuštaj kućni prag i ognjišće"!,
Veliki je broj i blagoslova i zdravica izrečenih o određenim, mahom blagdanskim, svečanim, prilikama ovom središnjem mjestu u svakom domu kojima su izražavane molbe, želje i nadanja.
Razlozi za ovakva naša mnoga spominjanja ognjišta leže u specifičnoj ulozi koju je ono imalo u narodnoj davnini. Ono je bilo mjesto svjetlosti, zajedničkog okupljanja obitelji, zajedničke molitve, mjesto topline u zimskim danima, mjesto gdje se spremalo jelo. Dakle sve ono što vatra predstavlja čovjeku to predstavlja i mjesto na kojem se vatra loži.
Osim što je narod u zakletvama spominjao ognjište, zapisana su i svjedočanstva da su se naši preci na samom ognjištu zaklinjali što je smatrano jednakim kao da su zakletvu učinili u crkvi ili kojem svetom mjestu. Na ognjištu se također mirilo i rješavalo probleme.
Ognjište je, najkraće rečeno, u našoj starini - kućni oltar, a to ne znači drugo nego da je to sveto mjesto.
Upravo zato, naš narod je uveo veliki broj običaja u vezi sa ognjištem, od kojih jedan dio predstavljaju zabrane. Ognjište se nije smjelo srušiti ili oštetiti.
Ognjište se ne smije psovati, ne smije se pljunuti ili obeščastiti, ne smije na njega nikakva nečistoća ljudska doći, niti da se po njemu gazi.
Prva vatra se palila obično prijenosom sa posvećenog ritualnog ognja ili prijenosom iz starije kuće.
Gosti su se primali i sjedili oko ognjišta i tu su posluživani; sklapali su se obiteljski dogovori, pričale legende, guslalo se, prenosila tradicija. Kraj ognjišta se davao i vraćao zajam.
Mlada, kada bi napuštala djevojački dom, opraštajući se ljubila bi ognjište; prilikom stupanja u novi, mladoženjin dom, opet bi poljubila sad prag i ognjište svoje buduće kuće.
U nekim selima je bio običaj (vjerovatno poganske tradicije) da se na temeljima nove kuće ili ognjišta zakolje neko živinče. Nekad se vjerovalo da uz ognjište žive i duše umrlih predaka pa se i njima odavala počast na ognjištu.
Nad ognjištem, kao njegov sastavni dio, vise verige. U simboličkom smislu one spajaju centar doma sa nebom. U narodnom predanju se spominju verige koje su obješene o nebeski svod i ako se neko lažno zakune, verige se povuku prema nebu i otkriju nepravednika. U kalendaru Katoličke Crkve postoji blagdan zvan Časne verige sv. Petra. Verige su, prema tome, simbol istine i pravde, te simbol višeg bića koje istinu i pravdu donosi među ljude.
Spomenimo i to da se ognjište posebno blagoslivljalo kao i kuća kad se trebalo u nju useliti.