IščekivanjeTeška zimska, snježna noć.
Topla soba, vatra hukće, gori, kroz tišinu sporo otkucavaju sati i nema nitko riječ da prozbori. Djeca su već odavno u snove pala i zadnja se svijeća na prozoru gasi. U daljini odzvanja buka na cesti, krade me samoća, nitko da me spasi. A moja svijeća dogorjela nije, u svojoj koži još postojim obhrvana dubokom tišinom, ničeg se ne bojim. Kad svijeća svjetlost zadnju dade, dolazio ti si kući, čekam da otvoriš vrata iako znam da nitko neće ući. Ne vjerujem tuđem tresku cipela u snijegu otvaram vrata, onda opet tuga. U sobu se vraćam, a noć duga, duga. |
Nevenka Budimir rođena je 22. lipnja 1957. godine u Donjoj Ričici. Osnovnu školu završila je u Pavić Polju, a srednju u Uskoplju. Živi i radi u Podgrađu.
Pjesme je objavljivala u Skopaljskom vjesniku. Pjesme su joj objavljene u zajedničkoj zbirci s N. Plejić i J. Kolakom Prosinac pozdravlja Uskoplje (Hrvatska uzdanica, Uskoplje, 1996.), a zastupljena je i u panorami Petnaestorica (Hrvatska uzdanica, Uskoplje, 2000.), iz koje je i preuzeta ova pjesma kao i podaci o pjesnikinji. |
___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Antun Lučić rođen je 13. lipnja 1958. u Bugojnu. Studirao je na sveučilištima u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu - diplomirao komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao s područja znanosti o književnosti s tezom Utjecaj Strindberga na Krležino književno djelo. Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu.
Na sceni su izvedena njegova djela Lutak i dvojnici, lutkarski igrokaz, Zenica, 1987. i Sestre, zapravo susreti, drama, Sarajevo, 1990. godine. Radi na Pedagoškom fakultetu u Mostaru, objavljuje književne radove i kritičke osvrte. Objavio: Pitanja Luciusu (poetska proza, Banjaluka,1985.); Prizori (pjesme, Sarajevo, 1988.); Naovamo (poezija, Zagreb, 1996.).(Podaci uglavnom preuzeti iz panorame Petnaestorica). |
Zbor o BosniAko ćemo o Bosni
hrvatski zborit neka se naši anđeli izdvoje iz nebeskog kora, i neka nas ponovo zateknu u zavičaju do ruba sna. Ako ćemo već o Bosni hrvatski zborit, neka se otopi led s planina niz koje sunce obdan silazi, i neka uz riječno korito izvršimo obred starog krštenja. Ako ćemo još o Bosni hrvatski zborit, neka nas kasni svibanjski cvat navrati u prošli zaborav, i neka nas lako omami do istine na usku polju. Ako ćemo najposlije o Bosni hrvatski zborit, neka i posljednja cigla najavi naš ostanak, i neka nas zlatom topli uz kruh vječna ognjišta. |
______________________________________________________________________________________________________________________________________________
Štano na gori šapuće (narodna) Štano na gori škripuće,
Gospe sina ninuće, u srebrenoj bešici, u zlatnoj kremešnici. Gospe sina uzeše, na more ga odnesoše. Na moru je jaki brod, pomogo nam dragi Bog. |
Ovu
pjesmu sakupljač narodnih pjesama iz susjedne Rame, Marko Dragić čuo je
1996. godine od Marice Nikolić, djevojački Kosorin, rođene 1930.
godine u Bistrici kod Uskoplja, te ju objavio u knjizi Duša tilu besidila u
kojoj je sakupio hrvatske pučke molitvene pjesme iz BiH. "Štano u gori
škripuće" spada u red adventskih pjesama ili takozvanih Molitvica.
Objavljivanjem ove pjesme ujedno želimo i potaknuti na zapisivanje sve one koji još imaju priliku da zapišu pjesme i molitve naših majki i baka. One nisu zaslužile da njihove pjesme i njihove molitve umru s njima. |
______________________________________________________________________________________________________________________________________________
Stjepan Džalto ( Voljice, Uskoplje, 21. listopada 1931 - Sarajevo; 24. rujna 2008) je bio bosanskohercegovački pisac i svećenik.
Pučku školu završio je u Uskoplju, gimnaziju u Rijeci i Zagrebu, a teologiju u Đakovu gdje je 1959. bio zaređen za svećenika. Bio je član Društva hrvatskih književnika. 5 godina prije smrti je oslijepio, a posljednje godine svoga života proveo je uVrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. U cilju popularizacije književnog stvaralaštva i u njegovu počast kulturna udruga Hrvatska uzdanica uskoplje utemeljila je književnu nagradu Stjepan Džalto. |
Molitva Gospi
Kad poželiš dobar dan
il miran san ili kišu rodnu ili njivu plodnu ili dijete drago ili jutro blago ili večer mirnu ili ljubav divnu ili oko bistro ili srce čisto ili dobro zdravlje ili lijepo slavlje ili čvrstu vjeru ili pravu mjeru ili stalnu nadu il elan u radu ili dušu dragu ili zdravu snagu ili krepost jaku ili milost svaku bilo što ti drago pomoli se blago Dragoj Gospi Dragi su joj gosti Koji joj se svrate Bilo da su sretni, il možda pate. |
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Rodna gruda
Bosna nam je svima draga i svima nam paše,
jer je tude rodna gruda i korijenje naše. Čovjek se iz Bosne iseliti uvijek može, a Bosna iz čovjeka, to nikad nedaj Bože. Što god čovjek stariji, a i to događa se često, da ga vuče rodna gruda, i njegovo rodno mjesto. Ne može se čovjek izvuć, iz vlastite mu kože, al se najljepše je vratit, rodnoj grudi ako može. Pojedine što je kunu, ja ne mogu ni shvatit, a dok jedni sve bi dali, da se mogu Bosni vratit. |
Stanko Novaković, Voljice
|
______________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fra Anđeo Zvizdović (ili Zvjezdović[1]; današnje Uskoplje, 1420. – Fojnica 7. lipnja 1498.) je bio bosansko-hrvatski[2] svećenik, franjevac, propovjednik[2] i upravitelj Bosanske franjevačke kustodije.
Rođen je na Zvizdama iznad današnjeg Uskoplja pa od toga dolazi prezime Zvizdović. Anđeo Zvizdović je 28. svibnja 1463. godine od sultana Mehmeda II. Osvajača isposlovao Ahdnamu. Imao je dva brata Milutina i Domša.[3] Spada u skupinu mučenika i svjedoka vjere iz srednjovjekovne povijesti Katoličke crkve u Bosni, koje hrvatski katolički narod časti kao svete, blažene, ispovjedatelje ili mučene. Sam fra Jakov Markijski primio ga je kao vikar Bosanske vikarije u Franjevački red, davši mu habit sv. Franje. Prema predaji, bio je glasovit propovjednik. Kao uzor imao je fra Jakova Markijskog, odatle možemo zaključiti da je i on veliku važnost dao molitvi, pokori, proučavanju Sv. pisma, stegi. Duh sv. Franje je živ i u fra Anđelu kada neustrašivo izlazi pred sultana Mehmeda II. Osvajača, priznajući mu vlast, ali tražeći slobodu za svoj narod i za fratre, što u Ahdnami i dobiva. Godinama je bio kustod Bosanske kustodije, što govori o povjerenju koje su mu braća iskazivali i o sposobnostima koje je posjedovao u najtežim vremenima za Bosnu. Umro je na glasu svetosti, a Bog je njegovu svetost mnogim čudesima posvjedočio. Štuje se 7. lipnja.[4][5] Jedna ulica u Uskoplju nosi njegovo ime, kao i jedna ulica u samom središtu Sarajeva. U franjevačkomu redu se časti kao blaženik.[6] Štuje se 7. lipnja.
|
BosnaKad riječ BOSNA izgovorim,
nadimlju se moje grudi, i kršćanske vjere snaga u meni se naglo budi. Od te riječi, samo jedne, puna su mi usta. Duša. Sve u meni zatreperi kada ovu riječ sluša. Kad riječ BOSNA izgovorim, čujem odjek – domovina! Čujem odjek: Ljubav! Sreća! Moj zavičaj! Djedovina! Riječ BOSNA znači: kuća. Znači: behar. Njiva. Rijeka. Od te riječi za bosansku dušu nema boljeg lijeka. Kao breza zatreperim, kao potok zažuborim, kada riječ BOSNA čujem, ili kad je izgovorim. Kad tuđina pritisne me, pa sam težak, loše volje, ja riječ BOSNA izgovorim, i odmah mi bude bolje. Za nju često ja pomolim se, kao baklja plamtim, gorim, pa i suzu nekad pustim, kad riječ BOSNA izgovorim. |
______________________________________________________________________________________________________________________________________________