Kolikogod je svaka smrt za najuže članove obitelji bila osjećaj izgubljenosti, tupe tuge i nezadrživih suza, ipak se, ako je ona bila po Božjem redu (ako su godine donijele svoje) lakše se podnosila. Ako bolesnik duže boluje, a k tome je i star, sve je u kući podređeno toj situaciji, od tišega govora do polakšega hodanja po kući. Naravno, kućedomaćin je morao razmišljati i o financijskoj strani ukopa i pripremati se za to. Žene su obavljale svoj dio posla pripremajući posmrtninu. Većina žena i muškaraca je ipak imala spremljeno posmrtno ruho. Bio je to dobar običaj, a znalo se govoriti onima koji su malo rastrošniji da čuvaju novac "jer neće imati ni za ukopno odijelo, ni čime otračiti daću".
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). U Uskoplju se kaže obaći bolesnika.
Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to kalandorske svijeće tj. one svijeće koja se posvetila na Kalandoru. To bi bila velika sramota, a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio na straži. Organizirana su i takozvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene i mušakrci iz susjedsta.
To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio posljednju pomast. Umirućeg se ne bi nikada ostavljalo samoga i ne bi se gasilo svjetlo u prostoriji u kojoj je boravio umirući.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće zajaukao. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer.
Mrtvaca se nije kupalo, već je se obrisalo lice i ruke, a zatim ga se oblačilo. Ako je umro momak ili djevojka njih se oblačilo u svadbeno ruho koje su imali spremljeno za svadbe, isto tako i mlađi nedavno oženjen muskarac ili žena ako bi umrli oblačili bi ih u ruho koje su nosili na svadbi. Starijima bi se pak oblačilo standardno ruho.
Posteljina i odjeća umrlog koju je nosio na samrti se spaljivala. Mrtvac se stavljao na odar u neku sobu. Uz mrtvaca se sjedilo i molilo, te čuvalo da u prostoriju ne uđe nikakva životinja. U glavnoj sobi bi se pak sjedilo (obično muškarci).
Dok se u kući čuvalo pokojnika. Već su susjedi i prijatelji spremili lijes i drveni (obično hrastov) križ. Žene su pak spremale oko hrane. Običaji su nalagali tako da se sve uradi, a da obitelj umrloga nema nikakve brige oko tih stvari. Dakle ljudska solidarnost je igrala veliku ulogu.
Pokojnik je ukapan obično sutradan popodne nakon smrti osim ako to zbog zauzetosti svećenika nije bilo drukčije određeno. Povorka je bila s križem na čelu pa svećenik, onda lijes i za njim rodbina i ostali. Na križu je obavezeno bio bijeli ručnik koji se nakon sprovoda davao svećeniku.
Majke su učile djecu koja su bila često u poljima ili čuvala stoku da za vrijeme dok povorka prolazi kleknu i sklope ruke.
Izvan groblja se postavi stol sa jelom i pićem gdje se ukopnici nakon sprovoda mogu okrijepiti i nazdraviti čašicom rakije za dušu umrloga.
Nakon sprovoda obitelj umrlog ukopnike poziva kući na takozvanu daću, tj. zajednički ručak u čast umrloga. Običaj je u Uskoplju da ukopnici prilažu svoj dar u novcu da se pomogne obitelji te se dadnu služiti Velike Mise. Tj. gregorijanske Mise za dušu pokojnika koje se služe uzastopno 33 dana. Ako se pak Misa zadušnica nije služila prije ili poslje sprovoda ona se služila sutradan.
U Uskoplju se vrijeme žalovanja zove rušenje. Obično se ruši godinu dana, i za to vrijeme se nosi jednostavna nosna odjeća bez nakita i šara. Žene su nosile obično crnu maramu, a u starija vremena su nosile i bijele bošće ali nenašarane.
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). U Uskoplju se kaže obaći bolesnika.
Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to kalandorske svijeće tj. one svijeće koja se posvetila na Kalandoru. To bi bila velika sramota, a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio na straži. Organizirana su i takozvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene i mušakrci iz susjedsta.
To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio posljednju pomast. Umirućeg se ne bi nikada ostavljalo samoga i ne bi se gasilo svjetlo u prostoriji u kojoj je boravio umirući.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće zajaukao. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer.
Mrtvaca se nije kupalo, već je se obrisalo lice i ruke, a zatim ga se oblačilo. Ako je umro momak ili djevojka njih se oblačilo u svadbeno ruho koje su imali spremljeno za svadbe, isto tako i mlađi nedavno oženjen muskarac ili žena ako bi umrli oblačili bi ih u ruho koje su nosili na svadbi. Starijima bi se pak oblačilo standardno ruho.
Posteljina i odjeća umrlog koju je nosio na samrti se spaljivala. Mrtvac se stavljao na odar u neku sobu. Uz mrtvaca se sjedilo i molilo, te čuvalo da u prostoriju ne uđe nikakva životinja. U glavnoj sobi bi se pak sjedilo (obično muškarci).
Dok se u kući čuvalo pokojnika. Već su susjedi i prijatelji spremili lijes i drveni (obično hrastov) križ. Žene su pak spremale oko hrane. Običaji su nalagali tako da se sve uradi, a da obitelj umrloga nema nikakve brige oko tih stvari. Dakle ljudska solidarnost je igrala veliku ulogu.
Pokojnik je ukapan obično sutradan popodne nakon smrti osim ako to zbog zauzetosti svećenika nije bilo drukčije određeno. Povorka je bila s križem na čelu pa svećenik, onda lijes i za njim rodbina i ostali. Na križu je obavezeno bio bijeli ručnik koji se nakon sprovoda davao svećeniku.
Majke su učile djecu koja su bila često u poljima ili čuvala stoku da za vrijeme dok povorka prolazi kleknu i sklope ruke.
Izvan groblja se postavi stol sa jelom i pićem gdje se ukopnici nakon sprovoda mogu okrijepiti i nazdraviti čašicom rakije za dušu umrloga.
Nakon sprovoda obitelj umrlog ukopnike poziva kući na takozvanu daću, tj. zajednički ručak u čast umrloga. Običaj je u Uskoplju da ukopnici prilažu svoj dar u novcu da se pomogne obitelji te se dadnu služiti Velike Mise. Tj. gregorijanske Mise za dušu pokojnika koje se služe uzastopno 33 dana. Ako se pak Misa zadušnica nije služila prije ili poslje sprovoda ona se služila sutradan.
U Uskoplju se vrijeme žalovanja zove rušenje. Obično se ruši godinu dana, i za to vrijeme se nosi jednostavna nosna odjeća bez nakita i šara. Žene su nosile obično crnu maramu, a u starija vremena su nosile i bijele bošće ali nenašarane.