Pokladni običaji
Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani. Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise su bile užine. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa.
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, ili Mačkare bio je običaj ispeći krofne, te bi se taj dan zadnji put do Uskrsa jela masna hrana. Mačkare su u Uskoplju bile dosta jednostavnog karaktera. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krofnama, bombonima, a ponetko i novcem. |
Maske su se pravile od prirodnih materijala i stare odjeće uz zvona i ostale prateće instrumente. Često je to bila komična imitacija svadbene povorke gdje bi se sve uloge zamjenile pa bi mlada bio muškarac, a mladoženja žena. Uglavnom je to bio dan veselja i zabave za čitavo selo.
Korizma
Unutar korizme ima 6 nedjelja i svaka ima svoje ime.
Prva korizmena nedjelja zove se Čista, čista se zove jer dolazi odmah iza Čiste srijede (Pepelnice).
Druga je Pačista, još čišća (čistija) od prve koja se naziva Čista.
Treća Bezimena bez imena je jer joj se nije davalo ime iz poštovanja prema korizmi, prema muci Isusovoj (u pravoslavnoj Crkvi ova se nedjelja zove Krstopoklona, jer se vjernicima iznosio križ (krst) kojega bi častili i ljubili.
Četvrta Sridoposna, sredina je korizmenog posta (u četvrtak prije ove nedjelje pada sredina posta, pola je korizme već prošlo).
Peta Gluha (Glušna), jer se te nedjelje prestajalo koristiti orgulje pa čak su i zvona prestajala zvoniti ponegdje. Pokrivale bi se slike i kipovi u crkvi, zastirali bi se križevi kako bi crkveni prostor izgledao što jednostavnije, a sve poradi veličine svetih dana koji se bliže, poradi muke i smrti Gospodinove. Križ se otkrivao na Veliki Petak, a slike na Veliku Subotu.
Šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica. Sama tematika muke Gospodnje izražena je u šestoj korizmenoj nedjelji koja se i zove Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica (Cvitnica). Misa je, stoga, na ovu Nedjelju posebno obilježena čitanjem ili pjevanjem (kantanjem) muke prema Evanđelistima tzv. Sinopticima (Mateju, Marku i Luki). I dani Velikog tjedna, koji počinju Cvjetnicom, obilježeni su mukom Isusovom. Na samu Cvjetnicu blagoslov je grančica i procesija kao spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kad ga je puk dočekao poklicima „Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”. Cvitna je dobila ime, osim po spomenutim grančicama, i prema tome što bi se u rano juro u nas umivali u cvijeću, u ljubičicama koje bi prve procvjetale iza zime.
Korizma započinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu. To je vrijeme posta i nemrsa. U narodu se korizmeni post naziva i časni post, jer je jedan od najvažnijih postova u toku godine.
Sam naziv Čista srijeda označavao je dan kada bi se mrsno posuđe, ono u kojem bi se kuhala čorba s mesom, u lukšiji (rastvorini vode i pepela) dobro opralo da služi korizmenoj pripremi hrane jer se do Uskrsa nije jelo meso. Na Čistu srijedu bio je strogi post i nemrs.
Mnogi bi žežinjali (staro ime za post i strogi post gdje se jede samo jedan mali posan obrok dnevno), a na Čistu srijedu i na sve petke u korizmi postilo se još strože tako što bi uzimali samo kruh i vodu. U starim uskopaljskim obiteljima žežinjalo se čitavu korizmu. Jedino se nedjeljom nije postilo ali se nije jelo meso.
Momci iz dobrostojećih kuća, kada bi u korizmi išli na sijelo, morali bi ponijeti veliku cjepanicu i prebaciti je preko ograde nekog siromaha koji nema svojih volova pa sam ne može pribaviti drva za ogrjev.
U korizmi bi prestala svaka pjesma. Jedino što bi se pjevalo po kućama, ili kod napajanja blaga (ovaca i goveda), ili na prelima bile su korizmene pjesme.
Petkom bi se molile Isusove krunice, a malo je bilo onih koji su imali molitvenik i mogli moliti pobožnosti križnoga puta. Samo bi ponetko imao krunicu (očenaše ili patrice) pa su mnogi molili na rabož, koji bi napravili od tankog drvenoga štapa, u koji bi urezali desetke krunice.
Običavalo se u dugim zimskim noćima na prelima, uz slabi plamičak svijeće, učiti nauk, kako bi jednostavno nazivali vjeronauk. Pratar bi djecu i mlade, a poneki i odraslije, pred korizmenu ispovijed ispitivao nauk i pripuštao bi ispovijedi samo one koji bi ga dobro znali. Tom prigodom bi dobivali ceduljice za korizmenu ispovijed (manja cedulja s rednim brojem i pečatom župe). Za starije bi ceduljice uzeo starješina kuće, prigodom čega bi davao i godižbinu (godišnji dar za uzdržavanje župnika). Ove ceduljice bi se vraćale kod ispovijedanja, tako su bile vrlo praktičan način saznavanja broja ispovjeđenih iz obitelji i cijele župe.
U korizmi bi se misari odijevali jednostavno: ne bi se nosila šarena košulja i šarena krpa. Djevojke bi čitavo korizmeno vrijeme tkale nove košulje i ćurdije za Uskrs. U korizmi se ne bi ašikovalo nedjeljom od crkve do kuće, niti bi se pendžeralo.
Prva korizmena nedjelja zove se Čista, čista se zove jer dolazi odmah iza Čiste srijede (Pepelnice).
Druga je Pačista, još čišća (čistija) od prve koja se naziva Čista.
Treća Bezimena bez imena je jer joj se nije davalo ime iz poštovanja prema korizmi, prema muci Isusovoj (u pravoslavnoj Crkvi ova se nedjelja zove Krstopoklona, jer se vjernicima iznosio križ (krst) kojega bi častili i ljubili.
Četvrta Sridoposna, sredina je korizmenog posta (u četvrtak prije ove nedjelje pada sredina posta, pola je korizme već prošlo).
Peta Gluha (Glušna), jer se te nedjelje prestajalo koristiti orgulje pa čak su i zvona prestajala zvoniti ponegdje. Pokrivale bi se slike i kipovi u crkvi, zastirali bi se križevi kako bi crkveni prostor izgledao što jednostavnije, a sve poradi veličine svetih dana koji se bliže, poradi muke i smrti Gospodinove. Križ se otkrivao na Veliki Petak, a slike na Veliku Subotu.
Šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica. Sama tematika muke Gospodnje izražena je u šestoj korizmenoj nedjelji koja se i zove Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica (Cvitnica). Misa je, stoga, na ovu Nedjelju posebno obilježena čitanjem ili pjevanjem (kantanjem) muke prema Evanđelistima tzv. Sinopticima (Mateju, Marku i Luki). I dani Velikog tjedna, koji počinju Cvjetnicom, obilježeni su mukom Isusovom. Na samu Cvjetnicu blagoslov je grančica i procesija kao spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kad ga je puk dočekao poklicima „Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”. Cvitna je dobila ime, osim po spomenutim grančicama, i prema tome što bi se u rano juro u nas umivali u cvijeću, u ljubičicama koje bi prve procvjetale iza zime.
Korizma započinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu. To je vrijeme posta i nemrsa. U narodu se korizmeni post naziva i časni post, jer je jedan od najvažnijih postova u toku godine.
Sam naziv Čista srijeda označavao je dan kada bi se mrsno posuđe, ono u kojem bi se kuhala čorba s mesom, u lukšiji (rastvorini vode i pepela) dobro opralo da služi korizmenoj pripremi hrane jer se do Uskrsa nije jelo meso. Na Čistu srijedu bio je strogi post i nemrs.
Mnogi bi žežinjali (staro ime za post i strogi post gdje se jede samo jedan mali posan obrok dnevno), a na Čistu srijedu i na sve petke u korizmi postilo se još strože tako što bi uzimali samo kruh i vodu. U starim uskopaljskim obiteljima žežinjalo se čitavu korizmu. Jedino se nedjeljom nije postilo ali se nije jelo meso.
Momci iz dobrostojećih kuća, kada bi u korizmi išli na sijelo, morali bi ponijeti veliku cjepanicu i prebaciti je preko ograde nekog siromaha koji nema svojih volova pa sam ne može pribaviti drva za ogrjev.
U korizmi bi prestala svaka pjesma. Jedino što bi se pjevalo po kućama, ili kod napajanja blaga (ovaca i goveda), ili na prelima bile su korizmene pjesme.
Petkom bi se molile Isusove krunice, a malo je bilo onih koji su imali molitvenik i mogli moliti pobožnosti križnoga puta. Samo bi ponetko imao krunicu (očenaše ili patrice) pa su mnogi molili na rabož, koji bi napravili od tankog drvenoga štapa, u koji bi urezali desetke krunice.
Običavalo se u dugim zimskim noćima na prelima, uz slabi plamičak svijeće, učiti nauk, kako bi jednostavno nazivali vjeronauk. Pratar bi djecu i mlade, a poneki i odraslije, pred korizmenu ispovijed ispitivao nauk i pripuštao bi ispovijedi samo one koji bi ga dobro znali. Tom prigodom bi dobivali ceduljice za korizmenu ispovijed (manja cedulja s rednim brojem i pečatom župe). Za starije bi ceduljice uzeo starješina kuće, prigodom čega bi davao i godižbinu (godišnji dar za uzdržavanje župnika). Ove ceduljice bi se vraćale kod ispovijedanja, tako su bile vrlo praktičan način saznavanja broja ispovjeđenih iz obitelji i cijele župe.
U korizmi bi se misari odijevali jednostavno: ne bi se nosila šarena košulja i šarena krpa. Djevojke bi čitavo korizmeno vrijeme tkale nove košulje i ćurdije za Uskrs. U korizmi se ne bi ašikovalo nedjeljom od crkve do kuće, niti bi se pendžeralo.
Na glušnu nedjelju (5. nedjelju korizme) kako smo već i rekli u crkvama se sve pokrivalo tamnim platnom. Tako se i u kući pokrivao križ, slike ili pak čitavi kućni oltar tko ga je imao. Tako pokriveno ostaje do Velikog petka kada se obredno otkriva križ u crkvi, a onda se povratkom kući otkrije i u kući. Slike su se otkrivale tek na Veliku subotu.
|
Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa. Subotom uoči Cvjetnice, djeca bi nabrala prvo proljetno cvijeće, najčešće ljubičice, i stavila ga u posudu s vodom do jutra. Sutradan, na Cvjetnicu ujutro svi bi se ukućani umivali tom vodom.
Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke koju su zvali jelica ili tisovine.
Blagoslovljene grančice nosili su kućama, zadijevali ih u zid od brvana ili za križ na zidu, nosili su ih u štale i pojate, na njive, u voćnjake i vinograde i na druga mjesta koja su bila važna za čeljad i stoku. Ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju. Kada bi zaprijetila opasnost od grada i nevremena, onda bi palili ove blagoslovljene grančice moleći Vjerovanje ili neke druge molitve. |
Uskopljaci prakticiraju i običaj nošenja posvećene jelice na groblje. Tako poslije Mise obvezno idu na groblje noseći posvećenu jelicu i njome kite grobove svojih najmilijih. Ovaj hvale vrijedan običaj nisu napustili ni u posljednje vrijeme kada se na groblja ide najčešće oko Svisvetih.
Veliki četvrtak je dan Posljednje večere i svećeničkog reda. Taj se dan vezuju crkvena zvona i ona ne zvone do Uskrsa. Dječaci bi tada prolazeći kroz selo umjesto zvona drvenim čegrtaljkama označavali vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve, Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja sve do velike subote navecer kad su se razvezivala crkvena zvona. Dok su prolazili selom sa čegrtaljkama bili su nagrađivani orasima ili voćem. Čegrtaljke ili klepetala su se koristili i u crkvi umjesto zvona tih dana.
U čitavom Uskoplju se taj dan križićalo. Držalo se da je izuzetno vrijedno pred Bogom taj dan izmoliti sto puta ovu molitvicu:
U čitavom Uskoplju se taj dan križićalo. Držalo se da je izuzetno vrijedno pred Bogom taj dan izmoliti sto puta ovu molitvicu:
Dušice grišna,
Budi u viri kripna.
Kada budeš putovati,
dugim putim,
tisnim klancim
susrišćete
duh nemili, duh nečisti;
Pitat će te:
"Il si moja il si Božja?"
"Nisam tvoja, ja sam Božja.
Ja sam rekla Bogu
na blagdanak
na Veliki četvrtak, izmoliti
sto Jezusa,
sto križića,
sto Amena,
sto se puta prikrstiti:
+
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen."
Budi u viri kripna.
Kada budeš putovati,
dugim putim,
tisnim klancim
susrišćete
duh nemili, duh nečisti;
Pitat će te:
"Il si moja il si Božja?"
"Nisam tvoja, ja sam Božja.
Ja sam rekla Bogu
na blagdanak
na Veliki četvrtak, izmoliti
sto Jezusa,
sto križića,
sto Amena,
sto se puta prikrstiti:
+
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen."
U uskoplju se na Veliki četvrtak kuha varivo od srijemoža medvjeđeg luka ili od divljeg zelja. Bijeljenje ili vapnjenje kuće običaj je vezan uz Veliki tjedan. Kuća se čisti i obnavlja, kao što se teži čišćenju duše.
Veliki petak je dan zapovjednog posta i nemrsa. Smatralo se pred Bogom izuzetno vrijednim moliti Isusove krunice, koliko se stigne izmoliti. Najbolji je zavjet ako se izmole do podne 33 Isusove krunice (jedna se sastoji od molitve Vjerovanja, tri desetka Očenaša, a nakon svakog desetka se izmoli Zdravomarija i Slava Ocu), što bi rijetkima uspijevalo. Na Veliki petak bi, više nego u druge dane u korizmi, pjevali Gospin plač te Puče moj.
Bio je običaj da na Veliki petak, kao i na Markovdan, nitko ne radi na svojoj njivi, nego je bilo poželjno taj dan pomoći siromašnima, posebno u sijanju i oranju. Čak bi se običavalo ponijeti i sjetveno sjeme kojim bi se zasijalo njivu. Inače se nije radilo u polju ni tesarski radovi. Na Veliki petak iako je bio post i nemrs pilo se za ručak vino. U crkvi se taj dan kantala (pjevala) Muka, te se ljubio križ. Zanimljivo je i to da su djeca u svetom trodnevlju donosila u crkvu šarene drvene šibe, pa bi za vrijeme pjevanja Muke oni počeli čegrtati i lupati šibama o crkvene stepenice što bi dizalo veliku buku.
Na Veliki petak, vjerojatno i u Velikom tjednu, pa možda i tijekom čitave korizme, mogla se čuti brojkavica Pivčići pivaše:
Bio je običaj da na Veliki petak, kao i na Markovdan, nitko ne radi na svojoj njivi, nego je bilo poželjno taj dan pomoći siromašnima, posebno u sijanju i oranju. Čak bi se običavalo ponijeti i sjetveno sjeme kojim bi se zasijalo njivu. Inače se nije radilo u polju ni tesarski radovi. Na Veliki petak iako je bio post i nemrs pilo se za ručak vino. U crkvi se taj dan kantala (pjevala) Muka, te se ljubio križ. Zanimljivo je i to da su djeca u svetom trodnevlju donosila u crkvu šarene drvene šibe, pa bi za vrijeme pjevanja Muke oni počeli čegrtati i lupati šibama o crkvene stepenice što bi dizalo veliku buku.
Na Veliki petak, vjerojatno i u Velikom tjednu, pa možda i tijekom čitave korizme, mogla se čuti brojkavica Pivčići pivaše:
Pivčići pivaše,
Mariju buđaše. Ustaj, Divo Marijo, Sin ti se rodio i po polju hodio, zlatnu krunu nosio. Džudije ga sritoše, zlatnu krunu skidoše, a trnovu staviše. Dokle trnci dopiraše, tuda kapi kapijaše, tuda ruže cvatijaše. Bog posla tri anđela da tu ružu berijaše, u ktice kitijaše, u vinčiće vinijaše i prid Boga donosiše. |
Velika subota je zadnji dan korizmenog posta. U crkvu se išlo na poklon Kristovu grebu odnosno grobu. Na Veliku subotu donosilo se u crkvu također takozvano posvetališće, jelo za blagoslov koje se blagovalo na uskrsno jutro. Svaka kuća bi morala donijeti posvetališće. Za posvetališće bi donosili pogaču ukrašenu križem ili drugim šarama s križićima, mladih plodova, mesa, sira i jaja. U stara vremena se nosila većinom samo pogača. Najvjerovatnije zbog neimaštine i siromaštva uskopaljskog puka.
Uskrs
Posvećeno jelo bi se blagovalo na uskrsno jutro, odmah kada čeljad ustanu na jutarnju molitvu. Prije blagovanja posvetališća morali bi svi oprati ruke, jer se blagoslovljeno jelo nije smjelo uzimati neopranih ruku. Prije blagovanja, uz redovitu jutarnju molitvu, molile bi se i neke posebne molitvice koje se samo na Uskrs mole.
|
Aleluj, aleluj, Gospe pomiluj!
Faljen Isus slavna Divo! Daj ti meni dobar dar, ja ću tebi bolji glas od Isusa Sina tvoga. Jutros ti je usrksno. Na nebesa uzašo. Daj mi ga, Gospe daj, na umrli dan, ko što je tebi na jutarnji dan! |
Na Uskrs je svaka kuća imala bojena jaja. Jaja su se kuhala i bojila dan ranije, najčešće u ljuski od crvenoga luka. U Uskoplju je poznato i šaranje jaja voskom s motivima grančica, cvjetića i sličnih ukrasa. Slični motivi su i drugdje prepoznatljivi, stoga se zaključuje da je to šaranje bez određenih posebnosti ovoga kraja. Jaje simbolizira uskrsnuće. Kao što pile razbijanjem ljuske izlazi iz jajeta, tako je i Krist razbijanjem grobnog kamena ustao od mrtvih, zbog toga je jaje jedan od najznačajnijih i najstarijih simbola Uskrsa.
Posebna čar je bila tucanje uskrsnim jajima. To je znalo biti pravo nadmetanje u kojem su uživali i djeca i stariji, posebno muškarci.
Znalo se danima poslije Uskrsa pričati o nečijem jajetu koje je razbilo drugih pedesetak jaja. Baš zato su i pripreme tvrdih jaja trajale za neke i kroz čitavu godinu. Neki su tragali za jajima od posebnih kokoši pa se takvo jaje nazivalo vražje jaje. Govorili su kako su tvrđa jaja za tucanje od kokoši koje nemaju u blizini dovoljno vode. Neki bi tražili pronosak, prvo jaje koje kokoš snese. Neki su po čitavu godinu sušili jaje za tucanje koje su zvali osušak, a neki su raznim tehnikama na neprimjetan način punili jaje katranom, pečatom ili nekim drugim sadržajima. Takvo se jaje nazivalo nalivak. Onaj tko razbije svojim jajetom drugo jaje, dobije ga i može ga odnijeti, pa bi se prije tucanja obično naglasilo da se tuca u nosivo. |
Običaj je bio u stara vremena i da se jedno jaje ostavi do sljedećeg Uskrsa na vidljivo mjesto da svakoga podjeća na Kristovo Uskrsnuće ali i na to da ćemo i mi jednog dana uskrsnuti. To jaje su neki zvali čuvarkuća.
Na Uskrs se posebno sređivalo kada bi se išlo kmisi. Djevojke bi oblačile košulje koje bi tkale i spremale preko čitave korizme. Poslije mise bi bilo kolo, pjesma kraj kola, ašikovanje. Najljepšu pisanicu su cure darovale svojim odabranicima i obratno. Na Uskrs su u stara vremena bile užine kraj crkve koje bi, kao i u drugim prigodama, okupile širu rodbinu, uz blagovanje onoga što bi tko donio.
Nedjelja iza Uskrsa u Uskoplju se naziva Mali Uskrs. I za tu nedjelju se skuhalo pokoje šareno jaje ali ne u velikim količinama kao za Uskrs.
Nedjelja iza Uskrsa u Uskoplju se naziva Mali Uskrs. I za tu nedjelju se skuhalo pokoje šareno jaje ali ne u velikim količinama kao za Uskrs.
Zašto se boje jaja za Uskrs?
Kršćani vjeruju da bojanje jaja za Uskrs potječe od svete Marije Magdalene. Ona je nakon Kristove smrti propovijedala Evanđelje po svijetu kao i Apostoli i tako je došavši u Rim čula kako oni ne mogu povjerovati u uskrsnuće jer im je neshvatljivo. Došavši pred cara Tiberija ponijela je crveno jaje i pozdravila ga riječima: “Krist uskrsnu”! Taj stari uskrsni pozdrav očuvao se kod mnogih naroda. Slavenski narodi ga obično upotrebljavaju u staroslavenskoj inačici: “Hristos voskrese”! Odgovor glasi: “Voistinu voskrese”, što znači: “Zaista uskrsnu”!
I doista jaje iako mrtva tvar iz njega izlazi živo pile nije ništa drugo doli odličan prikaz Krista koji ustaje od mrtvih iz Groba. U početku kršćani boje jaja obično u crvenu boju koja simbolizira Kristovu Krv odnosno Smrt, da bi se iz te Krvi dogodila pobjeda nad Smrću tj. Uskrs. Kasnije se jaja počinju bojati u različite boje.
Kršćani vjeruju da bojanje jaja za Uskrs potječe od svete Marije Magdalene. Ona je nakon Kristove smrti propovijedala Evanđelje po svijetu kao i Apostoli i tako je došavši u Rim čula kako oni ne mogu povjerovati u uskrsnuće jer im je neshvatljivo. Došavši pred cara Tiberija ponijela je crveno jaje i pozdravila ga riječima: “Krist uskrsnu”! Taj stari uskrsni pozdrav očuvao se kod mnogih naroda. Slavenski narodi ga obično upotrebljavaju u staroslavenskoj inačici: “Hristos voskrese”! Odgovor glasi: “Voistinu voskrese”, što znači: “Zaista uskrsnu”!
I doista jaje iako mrtva tvar iz njega izlazi živo pile nije ništa drugo doli odličan prikaz Krista koji ustaje od mrtvih iz Groba. U početku kršćani boje jaja obično u crvenu boju koja simbolizira Kristovu Krv odnosno Smrt, da bi se iz te Krvi dogodila pobjeda nad Smrću tj. Uskrs. Kasnije se jaja počinju bojati u različite boje.