Iako su se u današnjim brakovima sačuvala neka tradicionalna načela, većinu starih narodnih običaja zauvijek je prekrila prošlost. To je posebno vidljivo u seoskim domaćinstvima i nekadašnjim rodovskim zadrugarna u kojima je živjelo nekoliko generacija i obitelji i u kojima je svatko znao svoju ulogu. Običaji su u dobroj mjeri atrofirali, a onda ih je ovaj posljednji rat, ako su se u nekoliko do našeg vremena i bili sačuvali, raselio iz Bosne. Možda ih je zato važnije sada, nego ikad, ponovo potrebno spomenuti.
Ova dizertacija nastala je na osnovu usmene predaje te vlastitih etnoloških istraživanja.
Ako se ima u vidu da su ovi običaji nastali u seoskim sredinama od sedamdesetih godina 19. stoljeća do naših dana, onda je razumljivo da je seljačka kultura bila snažna sastavnica naše kulture, s obzirom daje u to vrijeme seljaštvo činilo vise od 80 % stanovništva BiH pa tako i Uskoplja.
Tradicijski načini zasnivanja braka su svadba, različite vrste otmica, uskakanje, a zakonski čin - crkveno i/ili gradansko vjenčanje - različito se u njih uklapao, ovisno o vremenu i sredini.
Katolička Crkva je na Tridentinskom koncilu oblikovala današnji oblik vjenčanja. Dotada je ono bilo različito od mjesta do mjesta iako je Crkva i tada isto učila o sakramentu ženidbe.
Simbolika svadbenih običaja temelji se na prijelazu mlade žene u novi rod i njenom ulasku u reproduktivnu životnu fazu. Ne tako davno, vjerovalo se da su u tom razdoblju i mladenac i mlada podložni utjecaju raznih (prvenstveno) zlih sila, pa su u svadbenim običajima prisutne magijske radnje usmjerene protiv tih utjecaja. Tako se vjeruje da bijeli veo štiti mladu od zlih uroka, galama ili pucanje iz vatrenog oružja (nekada je mlada obilazila ognjište) - sve je to radi tjeranja nečistih sila i zlih duhova od novog obiteljskog gnijezda. Uskopljaci kao i svi Bosanci su imali vrlo bogate svadbene običaje. Danas su ovi običaji reducirani na vlastite osnovne elemente, a svadbeni običaji najčešče zamijenjeni ručkom, tortom, kovertom i slavljem u kakvu modernom ugostiteljskome objektu.
Crkveno vjenčanje ima status sakramenta, što znači da je tako sklopljen brak posvećen i neraskidiv.
Naši svadbeni običaji, kada su u pitanju zaruke ili obećanje, jednaki su onim u livanjskom, ramskom, kreševskom, sutjeskom i vareškom kraju, u većem ili manjem omjeru.
Ova dizertacija nastala je na osnovu usmene predaje te vlastitih etnoloških istraživanja.
Ako se ima u vidu da su ovi običaji nastali u seoskim sredinama od sedamdesetih godina 19. stoljeća do naših dana, onda je razumljivo da je seljačka kultura bila snažna sastavnica naše kulture, s obzirom daje u to vrijeme seljaštvo činilo vise od 80 % stanovništva BiH pa tako i Uskoplja.
Tradicijski načini zasnivanja braka su svadba, različite vrste otmica, uskakanje, a zakonski čin - crkveno i/ili gradansko vjenčanje - različito se u njih uklapao, ovisno o vremenu i sredini.
Katolička Crkva je na Tridentinskom koncilu oblikovala današnji oblik vjenčanja. Dotada je ono bilo različito od mjesta do mjesta iako je Crkva i tada isto učila o sakramentu ženidbe.
Simbolika svadbenih običaja temelji se na prijelazu mlade žene u novi rod i njenom ulasku u reproduktivnu životnu fazu. Ne tako davno, vjerovalo se da su u tom razdoblju i mladenac i mlada podložni utjecaju raznih (prvenstveno) zlih sila, pa su u svadbenim običajima prisutne magijske radnje usmjerene protiv tih utjecaja. Tako se vjeruje da bijeli veo štiti mladu od zlih uroka, galama ili pucanje iz vatrenog oružja (nekada je mlada obilazila ognjište) - sve je to radi tjeranja nečistih sila i zlih duhova od novog obiteljskog gnijezda. Uskopljaci kao i svi Bosanci su imali vrlo bogate svadbene običaje. Danas su ovi običaji reducirani na vlastite osnovne elemente, a svadbeni običaji najčešče zamijenjeni ručkom, tortom, kovertom i slavljem u kakvu modernom ugostiteljskome objektu.
Crkveno vjenčanje ima status sakramenta, što znači da je tako sklopljen brak posvećen i neraskidiv.
Naši svadbeni običaji, kada su u pitanju zaruke ili obećanje, jednaki su onim u livanjskom, ramskom, kreševskom, sutjeskom i vareškom kraju, u većem ili manjem omjeru.
Nekako s jeseni, kad bi se većina poljskih radova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo sve za predstojeću hladnu i dugu zimu, mnogi mladi su planirali udaju i ženidbu.
Sklapanju braka prethodilo je upoznavanje budućih mladenaca na seoskim sajmovima, na sijelima, u djevojčinoj kući ili na ispaši. Mladići su dolazili djevojkama, koje su čuvale svoja stada i tu se zabavljali.
Znaš li draga, di se zagledašmo.
Ni kod moje, ni kod kuće tvoje,
Neg' u kolu isprid crkve naše,
Jedno drugom viru zadadošmo.
Ni kod moje, ni kod kuće tvoje,
Neg' u kolu isprid crkve naše,
Jedno drugom viru zadadošmo.
Što se tiče reda, kojim se
djevojke udavaju, a momci žene, treba znati, da su
kćeri imale prednost pred sinovima, a stariji pred mladima. Otac je nastojao da prije razuda svoje kćeri, pa makar bile
i mlađe od sinova, jer je uvijek
lakše momku naći djevojku, nego djevojci momka.
"Sinu nije hitnja, on se more ženiti kada oće, a ćer čeka srića", kaže ovdašnji narod. Strahovalo se da djevojka ne propusti priliku i ne prijeđe najpoželjniju dob (da ne ostane "stara cura") ili da ne priječi prilike mlađim sestrama. Iznimka je, ako je kćer vrlo mlada, a sin već zrio za ženidbu. Malo kada se udavača suprotstavila roditeljskom izboru, no bilo je i toga. Tada bi pobjegla od kuće, "utekla bi priko reda".
Momak se obično ženi kad kuća more, a cura se udaje kad ima mušteriju.
Da bi se o braku, zabavljanju, zarukama i drugom što braku vodi moglo govoriti, potrebno je da se momak i djevojka zagledaju. To znači isto, što i odabrati djevojku, s kojom misli momak živjeti i "kuću kućiti". Zagledati se može okom, srcem i pogledom, kad su mladić i djevojka u kolu, na sijelu ili nekom društvu. Do zagledanja može doći i u susretu, „tako što se oko sretne s okom", ili "modernijim" riječnikom rečeno "da se desi ljubav na prvi pogled", a i pri prolasku kraj djevojačke kuće, ako je momak kojom prilikom, a osobito praznikom, bio u posjetima ili u prolazu. Obično se to dešavalo nedjeljom poslije povratka sa Mise.
Momak i djevojka "ašikuju". Povod zagledanju može momku biti njegov dobar drug, jaran, a djevojci prijateljica. Prijatelj prijatelju preporučuje u svakom pogledu vrijednu djevojku, a to isto čini i prijateljica prijateljici. Onda su prije zagledanja na redu poruke, koje s momkove strane dojavljuje djevojci njegov prijatelj, a momku ih dojavljuje njezina prijateljica.
No, posrednikom izmedju momka i djevojke biva ponajčešće kakva žena, koja im je sigurna, te ih neće odati. Bile su to obično starije, tome vične žene, kao bračni posrednici (provodadžinice). Dešavalo se i da prijatelj postane prijatelju radi djevojke zavidan.
"Sinu nije hitnja, on se more ženiti kada oće, a ćer čeka srića", kaže ovdašnji narod. Strahovalo se da djevojka ne propusti priliku i ne prijeđe najpoželjniju dob (da ne ostane "stara cura") ili da ne priječi prilike mlađim sestrama. Iznimka je, ako je kćer vrlo mlada, a sin već zrio za ženidbu. Malo kada se udavača suprotstavila roditeljskom izboru, no bilo je i toga. Tada bi pobjegla od kuće, "utekla bi priko reda".
Momak se obično ženi kad kuća more, a cura se udaje kad ima mušteriju.
Da bi se o braku, zabavljanju, zarukama i drugom što braku vodi moglo govoriti, potrebno je da se momak i djevojka zagledaju. To znači isto, što i odabrati djevojku, s kojom misli momak živjeti i "kuću kućiti". Zagledati se može okom, srcem i pogledom, kad su mladić i djevojka u kolu, na sijelu ili nekom društvu. Do zagledanja može doći i u susretu, „tako što se oko sretne s okom", ili "modernijim" riječnikom rečeno "da se desi ljubav na prvi pogled", a i pri prolasku kraj djevojačke kuće, ako je momak kojom prilikom, a osobito praznikom, bio u posjetima ili u prolazu. Obično se to dešavalo nedjeljom poslije povratka sa Mise.
Momak i djevojka "ašikuju". Povod zagledanju može momku biti njegov dobar drug, jaran, a djevojci prijateljica. Prijatelj prijatelju preporučuje u svakom pogledu vrijednu djevojku, a to isto čini i prijateljica prijateljici. Onda su prije zagledanja na redu poruke, koje s momkove strane dojavljuje djevojci njegov prijatelj, a momku ih dojavljuje njezina prijateljica.
No, posrednikom izmedju momka i djevojke biva ponajčešće kakva žena, koja im je sigurna, te ih neće odati. Bile su to obično starije, tome vične žene, kao bračni posrednici (provodadžinice). Dešavalo se i da prijatelj postane prijatelju radi djevojke zavidan.
Roditelji momka ili djevojke mogu
takođe biti uzrokom, da se njihova djeca zagledaju, što
druženjem, što položajem, imetkom, "glasom"... Kad je momak dorastao
do ženidbe, pa bi njegovi roditelji, da
se upozna s kojom djevojkom iz
susjedstva i iz istog mjesta, tad o toj djevojci pred svojim sinom od vremena,
do vremena progovore koju pohvalnu riječ ističući njezine vrline, te vrline
njezinih roditelja, ne bi li mu indirektno stavili do znanja kako bi bio sretan
izabere li nju za svoju suprugu.
I djevojački roditelji gledaju istim načinom privoliti svoju kćer na zagledanje s momkorn, koji im je po volji. lako se najviše udavalo i ženilo unutar naše župe, rjeđe iz daljega, ipak je često bilo potrebno potražiti djevojku, pobliže se propitati o njenim osobinama ili prilikama u mladoženjinoj kući, a zatim i o izgledima prihvaćanja bračne ponude.
Ukoliko su roditelji za to da im se sin iz niza razloga oženi sa strane - iz drugog mjesta (svi u selu su rodbina ili pak nema slobodnih ili dovoljno odraslih djevojaka) roditelji onda kontaktiraju svoje prijatelje iz drugog mjesta, te im oni preporuče dobro poznatu djevojku, koja bi bila u svakom pogleda za njihova sina.
Tako su Uskopljaci često kad bi im sin našao djevojku iz Rame ili momak iz Rame dolazio njihovoj kćeri išli svojim prijateljima i kumovima Ramljacima da im oni kažu koju riječ o toj kući i djevojci ili pak momku.
U stara vremena biralo se i ženilo na ovaj način.
Kad momak begeniše koju djevojku, odmah se interesira da dozna, čija je, kakva je roda i jeli radina, ima li dug jezik (tj. je li oštra na jeziku ili brbljava) ili je blage naravi kao janje. Ako dozna za nju sve ono što je za njega povoljno, onda se nakani i blagdanom potraži je, da se vide, da popričaju. Dođe joj na vrata da proašikuju. Ukoliko se zagleda momak s djevojkom mimo roditelja, malo kad će im to sami kazati, nego im opet to saopći tko drugi. Ko njih o tom obavijesti, taj opet obavijesti momka, kakvo mišljenje imaju njegovi roditelji o zagledanoj mu djevojci.
Bude li roditeljsko mišljenje povoljno, prometne se zagledanje u ašikovanje. Ne bude li mišljenje povoljno, može se zagledanje prekinuti, a može se nastaviti ašikovanje s nadom, da će roditelji s vremenom popustiti, te ne biti momku i djevojci prepreka na putu, što su često činili bilo jedni, bilo drugi roditelji bez obzira, kakve je to žalosne posljedice moglo imati po njihovu djecu. Na mnogo šta gleda momak djevojci, a djevojka momku, dok se ne zagledaju.
Mnogo se propitkiva i ispitkiva sa obadvije strane. Silni upliv na zagledanje ima čudoredno vladanje obostranih roditelja, pa i svekolike bližnje rodbine. Više gleda momak djevojci na ruke, obraz i vladanje, te kakva je roda i plemena, nego li na Bog zna kakvo imanje. Dozna li majka, da joj se sin kani zagledati s djevojkom, svjetuje ga:
I djevojački roditelji gledaju istim načinom privoliti svoju kćer na zagledanje s momkorn, koji im je po volji. lako se najviše udavalo i ženilo unutar naše župe, rjeđe iz daljega, ipak je često bilo potrebno potražiti djevojku, pobliže se propitati o njenim osobinama ili prilikama u mladoženjinoj kući, a zatim i o izgledima prihvaćanja bračne ponude.
Ukoliko su roditelji za to da im se sin iz niza razloga oženi sa strane - iz drugog mjesta (svi u selu su rodbina ili pak nema slobodnih ili dovoljno odraslih djevojaka) roditelji onda kontaktiraju svoje prijatelje iz drugog mjesta, te im oni preporuče dobro poznatu djevojku, koja bi bila u svakom pogleda za njihova sina.
Tako su Uskopljaci često kad bi im sin našao djevojku iz Rame ili momak iz Rame dolazio njihovoj kćeri išli svojim prijateljima i kumovima Ramljacima da im oni kažu koju riječ o toj kući i djevojci ili pak momku.
U stara vremena biralo se i ženilo na ovaj način.
Kad momak begeniše koju djevojku, odmah se interesira da dozna, čija je, kakva je roda i jeli radina, ima li dug jezik (tj. je li oštra na jeziku ili brbljava) ili je blage naravi kao janje. Ako dozna za nju sve ono što je za njega povoljno, onda se nakani i blagdanom potraži je, da se vide, da popričaju. Dođe joj na vrata da proašikuju. Ukoliko se zagleda momak s djevojkom mimo roditelja, malo kad će im to sami kazati, nego im opet to saopći tko drugi. Ko njih o tom obavijesti, taj opet obavijesti momka, kakvo mišljenje imaju njegovi roditelji o zagledanoj mu djevojci.
Bude li roditeljsko mišljenje povoljno, prometne se zagledanje u ašikovanje. Ne bude li mišljenje povoljno, može se zagledanje prekinuti, a može se nastaviti ašikovanje s nadom, da će roditelji s vremenom popustiti, te ne biti momku i djevojci prepreka na putu, što su često činili bilo jedni, bilo drugi roditelji bez obzira, kakve je to žalosne posljedice moglo imati po njihovu djecu. Na mnogo šta gleda momak djevojci, a djevojka momku, dok se ne zagledaju.
Mnogo se propitkiva i ispitkiva sa obadvije strane. Silni upliv na zagledanje ima čudoredno vladanje obostranih roditelja, pa i svekolike bližnje rodbine. Više gleda momak djevojci na ruke, obraz i vladanje, te kakva je roda i plemena, nego li na Bog zna kakvo imanje. Dozna li majka, da joj se sin kani zagledati s djevojkom, svjetuje ga:
„Ne gledaj joj zlata oko vrata, Već joj gledaj čudi divojačke
"
Dovesti radinu, zdravu i bogatu snahu, odnosno udati kćer u kuću gdje će se sa njom dobro postupati i gdje neće oskudijevati.
Sve vrline, koje traži momak od djevojke, traži također djevojka od momka. Ni kod djevojke ne prevlađuje toliko bogatstvo momka, koliko njegovo lijepo vladanje i ugled kod ljudi. Djevojka se čuva zagledanja s pijancem i kartačem tj. bekrijom. Ma da se dakle pri izboru ove ili one strane traži sve u redu, to ipak većinom odlučuje volja momka i djevojke, pa se uz njihovu volju slože i roditelji, makar se mnogima i ne sviđao, izbor njihove djece.
Koga momka odabere djevojka, s njim i počne ašikovati, te se malo odmakne od drugih momaka ali nikako ne prestaje pričati i sa drugim momcima.
Bilo je shvatanje da dokle god momak ašikuje s djevojkom po dvoru, a u kuću djevojke ne zalazi, dotle se ne drži ašikovanje tako čvrstim i sigurnim, da će iz njega šta biti. U tako ašikovanje malo su vjerovali i roditelji momka i djevojke. Kada momak počne u kuću zalaziti, ima nade, da se ašikovanje neće izjaloviti. Momak će početi dolaziti djevojci u kuću na ašikovanje, kad je povoljan njezinim roditeljima, pa to oni dozvole. Ukoliko djevojčini roditelji nisu za kćerkinu vezu, kćerka na razne načine pokušava steći naklonost majke, koja lakše popušta. Djevojka će se sporazumjeti s majkom i gledati prigodnu priliku da proašikuje i da i u njezinu kuću pođu dolaziti momci na silo. Zato i pita momak djevojku:
Sve vrline, koje traži momak od djevojke, traži također djevojka od momka. Ni kod djevojke ne prevlađuje toliko bogatstvo momka, koliko njegovo lijepo vladanje i ugled kod ljudi. Djevojka se čuva zagledanja s pijancem i kartačem tj. bekrijom. Ma da se dakle pri izboru ove ili one strane traži sve u redu, to ipak većinom odlučuje volja momka i djevojke, pa se uz njihovu volju slože i roditelji, makar se mnogima i ne sviđao, izbor njihove djece.
Koga momka odabere djevojka, s njim i počne ašikovati, te se malo odmakne od drugih momaka ali nikako ne prestaje pričati i sa drugim momcima.
Bilo je shvatanje da dokle god momak ašikuje s djevojkom po dvoru, a u kuću djevojke ne zalazi, dotle se ne drži ašikovanje tako čvrstim i sigurnim, da će iz njega šta biti. U tako ašikovanje malo su vjerovali i roditelji momka i djevojke. Kada momak počne u kuću zalaziti, ima nade, da se ašikovanje neće izjaloviti. Momak će početi dolaziti djevojci u kuću na ašikovanje, kad je povoljan njezinim roditeljima, pa to oni dozvole. Ukoliko djevojčini roditelji nisu za kćerkinu vezu, kćerka na razne načine pokušava steći naklonost majke, koja lakše popušta. Djevojka će se sporazumjeti s majkom i gledati prigodnu priliku da proašikuje i da i u njezinu kuću pođu dolaziti momci na silo. Zato i pita momak djevojku:
„O djevojko, dušo moja, šta govori majka tvoja?
Hoće´I tebe meni dati,
Hoće´I mene zetom zvati?"
Hoće´I tebe meni dati,
Hoće´I mene zetom zvati?"
Ako možda ima djevojka ili tko njezin u rodu kakvu grešku - manu, a momku nije poznata, malo će se kad tko naći, da tu manu iznese, jer u narodu nema više grijote, nego skuditi djevojku.
Zagledaju li se dvoje mladih, bit će njihovo viđanje i razgovaranje sve češće i češće, dok ne pođe govor od usta do usta, da su počeli ašikovati.
Ašikovanje se ne sastoji ni u čem drugom, osim što momak, ašikujuć s djevojkom, kroz razgovor proučava njezinu ćud, narav i razne sposobnosti, a tako opet potanko proučava djevojka momka.
Kako koji razgovor u ašikovanju vodi momak s djevojkom, tako poslije svakog razgovora oboje prosuđuje, da li pristaje jedno prema drugome, mogu li im se naravi podudarati, te ima li se ašikovanje nastaviti ili prekinuti, pa da se svako okrene na drugu stranu. Prije nego će u ašikovanju početi ozbiljan razgovor, bace momak i djevojka međusobno nekoliko rečenica pristojne šale i zezancije, a osobito, ako se sastaju, gdje na cesti ili dok djevojka ide po vodu.
Dok se čeznutljivo gledaju, između djevojke i mladića teče razgovor pun dvosmislica, metafora, igre riječi, aluzija, doskočica i nagovještaja.
Momak je u ašikovanje obično odlazio uz svetkovine. Izuzevši svetkovine rijetko kad momak je išao u ašikovanje po danu. Ako bi momak došao dnevno praznikom ili nepraznikom, ako je po čemu sama djevojka u kući, u tom slučaju ne bi kućni prag prelazio, ni osim pozdrava što s djevojkom progovorio, nego bi se s mjesta natrag vrnuo. Prati li ga djevojka, stao bi s njom možda koji čas na strugi od dvora ili na putu, pa proašikovao. S toga je najdraže roditeljima djevojke bilo, kad njezin ašik dolazi po večeri na silo i razgovara se ne samo s njom nego i s njima. I kad momak polazi sa sila iz djevojačke kuće, ona bi ga ispraćali sa svjetiijkom do na kućna vrata. Tu na vratima ne bi zastali, već ako što momak ima važna saopćiti djevojci ili se što brže sporazumjeti, hoće li se on moći kasnije prišuljati pod prozore da pendžeraju. Ukoliko se djevojka kojoj momak navraća, ne sviđa njegovoj majci, onda majka nastoji svakako odvratiti sina od nepočudne joj djevojke i njezine kuće. Ne pođe li joj to drugačije za rukom, tad mu počne u oči nabrajati mane dotične djevojke. Ne rijetko se se događalo da majka ili druga djevojka svojim hirima odvrati momka od druge djevojke i primami ga sebi, a onda ih ona druga kune oboje kroz pjesmu.
Mnoge su suze i od srca potekle, djevojačke kletve nisu lagane. Kletve i njenih posljedica boje se i momak i djevojka. "Sačuvaj me, Bože, djevojačke (momačke) kletve."
Kad momak zadanu djevojci vjeru prekrši, a osobito još svojom krivnjom, pa ga poslije u bračnorn životu s drugom, stanu snalaziti kakvi zli udesi, drži to posljedicom kletve ostavljene djevojke. Savjest ga mori, a i bračna družica ga po koji put kori počinjenim vjerolomstvom, koje ih je stiglo, pa moraju patiti. Nebu je i zemlji teško, kad nevino ostavljena djevojka proklinje, suze roneći.
Zagledaju li se dvoje mladih, bit će njihovo viđanje i razgovaranje sve češće i češće, dok ne pođe govor od usta do usta, da su počeli ašikovati.
Ašikovanje se ne sastoji ni u čem drugom, osim što momak, ašikujuć s djevojkom, kroz razgovor proučava njezinu ćud, narav i razne sposobnosti, a tako opet potanko proučava djevojka momka.
Kako koji razgovor u ašikovanju vodi momak s djevojkom, tako poslije svakog razgovora oboje prosuđuje, da li pristaje jedno prema drugome, mogu li im se naravi podudarati, te ima li se ašikovanje nastaviti ili prekinuti, pa da se svako okrene na drugu stranu. Prije nego će u ašikovanju početi ozbiljan razgovor, bace momak i djevojka međusobno nekoliko rečenica pristojne šale i zezancije, a osobito, ako se sastaju, gdje na cesti ili dok djevojka ide po vodu.
Dok se čeznutljivo gledaju, između djevojke i mladića teče razgovor pun dvosmislica, metafora, igre riječi, aluzija, doskočica i nagovještaja.
Momak je u ašikovanje obično odlazio uz svetkovine. Izuzevši svetkovine rijetko kad momak je išao u ašikovanje po danu. Ako bi momak došao dnevno praznikom ili nepraznikom, ako je po čemu sama djevojka u kući, u tom slučaju ne bi kućni prag prelazio, ni osim pozdrava što s djevojkom progovorio, nego bi se s mjesta natrag vrnuo. Prati li ga djevojka, stao bi s njom možda koji čas na strugi od dvora ili na putu, pa proašikovao. S toga je najdraže roditeljima djevojke bilo, kad njezin ašik dolazi po večeri na silo i razgovara se ne samo s njom nego i s njima. I kad momak polazi sa sila iz djevojačke kuće, ona bi ga ispraćali sa svjetiijkom do na kućna vrata. Tu na vratima ne bi zastali, već ako što momak ima važna saopćiti djevojci ili se što brže sporazumjeti, hoće li se on moći kasnije prišuljati pod prozore da pendžeraju. Ukoliko se djevojka kojoj momak navraća, ne sviđa njegovoj majci, onda majka nastoji svakako odvratiti sina od nepočudne joj djevojke i njezine kuće. Ne pođe li joj to drugačije za rukom, tad mu počne u oči nabrajati mane dotične djevojke. Ne rijetko se se događalo da majka ili druga djevojka svojim hirima odvrati momka od druge djevojke i primami ga sebi, a onda ih ona druga kune oboje kroz pjesmu.
Mnoge su suze i od srca potekle, djevojačke kletve nisu lagane. Kletve i njenih posljedica boje se i momak i djevojka. "Sačuvaj me, Bože, djevojačke (momačke) kletve."
Kad momak zadanu djevojci vjeru prekrši, a osobito još svojom krivnjom, pa ga poslije u bračnorn životu s drugom, stanu snalaziti kakvi zli udesi, drži to posljedicom kletve ostavljene djevojke. Savjest ga mori, a i bračna družica ga po koji put kori počinjenim vjerolomstvom, koje ih je stiglo, pa moraju patiti. Nebu je i zemlji teško, kad nevino ostavljena djevojka proklinje, suze roneći.
Svako mu je jutro dolazila:
Sine Mato, je I' ti zemlja teška?
Mila majko, nije zemlja teška,
Već je teška divojačka kletva:
Kad zakune, do neba se čuje,
Kad zaplače, do mora poteče!
Sine Mato, je I' ti zemlja teška?
Mila majko, nije zemlja teška,
Već je teška divojačka kletva:
Kad zakune, do neba se čuje,
Kad zaplače, do mora poteče!
Svadba, sa svim popratnim običajima, ima svoje posebnosti u našem narodu i obavlja se prema ustaljenom redu. Po selima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, koji svečanom činu ženidbe daju posebni folklorni izraz.
Mladenci su glavni akteri na veselju, ali svadbu oduvijek čine svatovski običaji. Mnogi su se izgubili, neki su sačuvani. Ne kaže se uzalud "bolje da nestane sela, nego običaja."
Kada se mladić i djevojka odluče za vjenčanje i ženidbu trebalo je proći proceduru koja je trajala najmanje mjesec dana. Veoma se pazilo na javni moral zbog čega je bila točno utvrđena procedura i redoslijed pojedinih radnji koje je trebalo obaviti prije i za vrijeme svatova. Ova procedura je bila duga i složena i do nje se osobito držalo kako makar i zbog nehotimičnih propusta na bi dolazilo do neugodnosti ili se doživjela sramota. Početak bračne zajednice i uspješnost braka nastojala se osigurati svim poznatim sredstvima: poštivanjem običaja, katoličke vjere i pučkih vjerovanja, pisanog i običajnog prava
Mladenci su glavni akteri na veselju, ali svadbu oduvijek čine svatovski običaji. Mnogi su se izgubili, neki su sačuvani. Ne kaže se uzalud "bolje da nestane sela, nego običaja."
Kada se mladić i djevojka odluče za vjenčanje i ženidbu trebalo je proći proceduru koja je trajala najmanje mjesec dana. Veoma se pazilo na javni moral zbog čega je bila točno utvrđena procedura i redoslijed pojedinih radnji koje je trebalo obaviti prije i za vrijeme svatova. Ova procedura je bila duga i složena i do nje se osobito držalo kako makar i zbog nehotimičnih propusta na bi dolazilo do neugodnosti ili se doživjela sramota. Početak bračne zajednice i uspješnost braka nastojala se osigurati svim poznatim sredstvima: poštivanjem običaja, katoličke vjere i pučkih vjerovanja, pisanog i običajnog prava
Pravi kuću od temelja, ženi sina od plemena.
U našem kraju su poznata dva
načina ženidbe. Ženiti se moglo redovno sa svadbom ili kradom djevojke. Nekada
davno ženilo se i otmicom. Postojale su 2 vrste otmica:
- prava otmica (raptus violentiae) gdje momak otme djevojku mimo njene volje i protiv volje njenih roditelja ili staratelja.
- otmicu, gdje se djevojka otme uz njeno pristajanje, ali protiv volje njenih roditelja ili staratelja (raptus seductionis).
Teško travi kuda vojska prode, i nevisti koja sama dođe.
Do prve otmice je dolazilo, kada se koji momak zaljubi u koju djevojku, a ona njega ne voli, niti njezini roditelji nisu "kajil" da mu je dadu. Način ženidbe kradom djevojke Crkva nije priznavala niti je sklapala takve ženidbe, a i sam po sebi bio je jako rijedak štoviše bio je izuzetak.
Stariji mještani našeg kraja pamte kako su pojedini župnici znali odvesti mladu kod sebe u "župni dvor" dok se ne postigne sporazum i obavi vjenčanje.
Jedan od razloga ženidbe "kradom" u svezi je sa turskom vladavinom ovim krajevima. Pamte se i takozvana masovna vjenčanja, gdje se u jedan dan vjenčavalo na desteke parova.
Mladenci su se odlučili na zajedničko vjenčanje jer su računali da se Turci neće usuditi napasti toliki broj mladenaca i svatova. Turci bi, kada su saznali da su djevojke oglašene za udaju, nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na krađu djevojke odnosno tajnim svatovima.
Postojali su i drugi razlozi za krađu, a to su uglavnom bili to da su roditelji protiv, siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob i sl. Krađu se momak i djevojka dogovarali u najvećoj tajnosti. U dogovorenu večer momak bi skupio nekoliko svojih kolega i priopćio im svoju zamisao. Momci bi se šutke spremili i kradom bi došli u blizinu djevojačke kuće. Djevojka bi ih čekala u svojim odajama. Ako se bojala da sve neće dobro proći kad bude bježala iz svoje kuće znala je otići kod kolegice. Kolegica je naravno unaprijed znala za dogovor o udaji. Kad svi ukućani pospu djevojka bi se iskradala iz kuće i bježala sa mladićem. U Uskoplju kažu uskakala.
Za to vrijeme ostali mladići čekaju negdje u pritaji. Kad se dobro odmaknu od curske kuće i sastanu sa pratnjom počela bi pucnjava i zaorila bi se pjesma:
Stariji mještani našeg kraja pamte kako su pojedini župnici znali odvesti mladu kod sebe u "župni dvor" dok se ne postigne sporazum i obavi vjenčanje.
Jedan od razloga ženidbe "kradom" u svezi je sa turskom vladavinom ovim krajevima. Pamte se i takozvana masovna vjenčanja, gdje se u jedan dan vjenčavalo na desteke parova.
Mladenci su se odlučili na zajedničko vjenčanje jer su računali da se Turci neće usuditi napasti toliki broj mladenaca i svatova. Turci bi, kada su saznali da su djevojke oglašene za udaju, nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na krađu djevojke odnosno tajnim svatovima.
Postojali su i drugi razlozi za krađu, a to su uglavnom bili to da su roditelji protiv, siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob i sl. Krađu se momak i djevojka dogovarali u najvećoj tajnosti. U dogovorenu večer momak bi skupio nekoliko svojih kolega i priopćio im svoju zamisao. Momci bi se šutke spremili i kradom bi došli u blizinu djevojačke kuće. Djevojka bi ih čekala u svojim odajama. Ako se bojala da sve neće dobro proći kad bude bježala iz svoje kuće znala je otići kod kolegice. Kolegica je naravno unaprijed znala za dogovor o udaji. Kad svi ukućani pospu djevojka bi se iskradala iz kuće i bježala sa mladićem. U Uskoplju kažu uskakala.
Za to vrijeme ostali mladići čekaju negdje u pritaji. Kad se dobro odmaknu od curske kuće i sastanu sa pratnjom počela bi pucnjava i zaorila bi se pjesma:
Mala moja kad te povedemo,
Cilo selo ne bi te otelo.
Cilo selo ne bi te otelo.
Nakon dva do tri dana provedena u momkovoj kući roditelji bi se obično pomirili i pristali na vjenčanje. Djevojka se tada vraćala svojoj kući i počinjala pripremu za vjenčanje. Ako je djevojka dovedena u mladićevu kuću u pravilu bi spavala sa mladićevom sestrom, ali se ponekad dovodilo i u kuću nekog od rodbine.
Katolička Crkva je takove ženidbe strogo zabranjivala i vjenčanje se moglo dogoditi tek nakon što mladenci zatraže oprost i izvrše strogu pokoru. Također ih se nije vjenčavalo na glavnom oltaru već pred crkenim vratima, ponekad na kojem bočnom oltaru. Kazna se sastojala i u tome što im je bilo zabranjeno svadbeno veselje i svatovi. Negativnost bi takvoga čina jadnicu pratila kroz čitav život, a naročito u raznim prepirkama sa seoskim ženama. - Da si valjala otišla bi na lipo, a ne uskočila! - Ovakve bi prigovore, djevojka koja je uskočila, morala veoma često otrpjeti. Udati se na lipo, značilo je udati se po proklamiranomu katoličkom redu i običajima, tj. kako Bog zapovida!
Kad bračni život započinje bez svadbe, s tobožnjom otmicom ili drukčije, zakonski čin kasni za početkom bračnog života, ponekad i više godina, a najmanje toliko dok se obitelji "pomire", stvarno ili formalno.
Katolička Crkva je takove ženidbe strogo zabranjivala i vjenčanje se moglo dogoditi tek nakon što mladenci zatraže oprost i izvrše strogu pokoru. Također ih se nije vjenčavalo na glavnom oltaru već pred crkenim vratima, ponekad na kojem bočnom oltaru. Kazna se sastojala i u tome što im je bilo zabranjeno svadbeno veselje i svatovi. Negativnost bi takvoga čina jadnicu pratila kroz čitav život, a naročito u raznim prepirkama sa seoskim ženama. - Da si valjala otišla bi na lipo, a ne uskočila! - Ovakve bi prigovore, djevojka koja je uskočila, morala veoma često otrpjeti. Udati se na lipo, značilo je udati se po proklamiranomu katoličkom redu i običajima, tj. kako Bog zapovida!
Kad bračni život započinje bez svadbe, s tobožnjom otmicom ili drukčije, zakonski čin kasni za početkom bračnog života, ponekad i više godina, a najmanje toliko dok se obitelji "pomire", stvarno ili formalno.
Redovni način ženidbe započinjao je malo drugačije. Djevojka bi odabraniku dala takozvani amanet. Odnosno neki vrijedan ili manje vrijedan predmet kao zalog i pristanak da se želi udati.
Svoju odluku o ženidbi djevojka i mladić u povjerenju povjere roditeljima. Pravilo je bilo da momak najprije kaže ocu, a djevojka materi. Obično je to bilo nedjeljom poslije Mise. Ako bi djevojku ili momka bilo strah, tada bi svoje namjere saopćavali u prisutnosti svojih najboljih prijatelja.
Obično su djevojke bile te kojima je bila potrebna pomoć. Kada bi roditelji pristali, onda bi se s roditeljima dogovorio i datum prošnje.
U Uskoplju je prosidba bila jednostavna, a čak se nije ni nazivala prosidba već saopćavanje ili ugovor. Dakle njih dvoje su se dogovorili i sada samo saopćavaju, odnosno momak formalno pita oca djevojke o pristanku. Prilikom dolaska djevojčinoj kući, može se svašta dogoditi. Kada djevojčinim ukućanima nije po volji, dogodi se da ih uopće ne puste u kuću, što je znak, da nema ništa od zaruka.
Znalo se dogoditi da se djevojka i predomisli. Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nikako nisu dali za toga koji dolazi. Ako je pak sve uredu u prosidbu djevojčinoj kući ide momak sa par prijatelja ili pak bratom. Mladić tada na sijelu kod djevojke priopći djevojčinom ocu da bi njegov ćaća došao razgovarati tada i tada, što bi ovaj prihvatio. To je značilo da je ugovorena rakija odnosno ide se na dogovor za vjenčanje.
Rakija
U dogovoreni dan, obično je to bilo subotom uvečer, mladićev bi otac došao u mladenkinu kuću u pratnji svojih muških rođaka, (na rakiju su išli isključivo muškarci te majka ili koja starija žena), a mladoženja bi ostao vani.
Moj dragane kad me budeš prosit nemoj malo
rakije donosit,
U mene je puno roda popiće se rakija ko voda
U mene je puno roda popiće se rakija ko voda
Domaćin bi uljudno primio goste i na stol iznio svega obilja. Uz jelo se razgovaralo o svim aktualnim događanjima u selu, kako je rodila godina itd. dok konačno ne bi došli na temu ženidbe i udaje. Djevojka bi cijelo vrijeme bila pri ruci, služila bi goste, usput pokazujući svoju umješnost.
Nakon večere, mladićev bi otac iz džepa izvadio prepoznatljivu maramicu ili koji drugi predmet, kojeg je djevojka prethodno dala mladiću kao takozvani amanet, te rekao: Moj je sin našo ovu maramicu (krunicu, belenzuku...), pa neka je uzme ona čija je!
Djevojka bi se naravno javila i rekla da je maramica njena, te upitala oca: Ćaća smim li je uzet? A on bi obično odgovorio: Uzmi ćeri, sritno ti bilo!
I to je bio znak da je djevojka isprošena. Netko bi već dojavio mladoženji da je djevojka isprošena, a nerijetko se to objavljivalo i pucanjem iz vatrenog oružja, te je ovaj mogao ući u mladenkinu kuću. Već 60-tih godina momak polazi zajedno s proscima i svo vrijeme je prisutan.
Sada prosci na sofru vade rakiju, pogaču, meso i ostalo šta su donijeli sa sobom te pozivaju sve da sad s njima i od njihovoga nazdrave i jedu. Nazdravljalo se rakijom, a djevojka se pozivala da sjedne među novu obitelj, te su je darivali. Prije toga svekar je ponudi rakijom, a onda sve ostale. Obično se djevojku darivalo košuljama, čarapama, sapunom, ručnicima, a tko je bio imućniji i zlatom. Djevojka je svakome tko ju je darivao vraćala također simboličan poklon na odlasku.
Nakon večere, mladićev bi otac iz džepa izvadio prepoznatljivu maramicu ili koji drugi predmet, kojeg je djevojka prethodno dala mladiću kao takozvani amanet, te rekao: Moj je sin našo ovu maramicu (krunicu, belenzuku...), pa neka je uzme ona čija je!
Djevojka bi se naravno javila i rekla da je maramica njena, te upitala oca: Ćaća smim li je uzet? A on bi obično odgovorio: Uzmi ćeri, sritno ti bilo!
I to je bio znak da je djevojka isprošena. Netko bi već dojavio mladoženji da je djevojka isprošena, a nerijetko se to objavljivalo i pucanjem iz vatrenog oružja, te je ovaj mogao ući u mladenkinu kuću. Već 60-tih godina momak polazi zajedno s proscima i svo vrijeme je prisutan.
Sada prosci na sofru vade rakiju, pogaču, meso i ostalo šta su donijeli sa sobom te pozivaju sve da sad s njima i od njihovoga nazdrave i jedu. Nazdravljalo se rakijom, a djevojka se pozivala da sjedne među novu obitelj, te su je darivali. Prije toga svekar je ponudi rakijom, a onda sve ostale. Obično se djevojku darivalo košuljama, čarapama, sapunom, ručnicima, a tko je bio imućniji i zlatom. Djevojka je svakome tko ju je darivao vraćala također simboličan poklon na odlasku.
U nedjelju bi ujutro poslje Mise, dan nakon rakije, mladenka
išla kroz selo i častila, odrasle rakijom, a djecu bademima, orasima itd. To je
također činio i mladoženja. Konačno su mladić i djevojka odlazili svećeniku i
prijavili vjenčanje, jer je od rakije do pira svećenik morao tri puta navistit mladence, tj. u crkvi, javno
najaviti njihovo vjenčanje.
Dok su ostali čekali župnik bi pozivao najprije mladenku, a za tim mladoženju na zaseban razgovor. Tu bi ih ispitivao o njihovom dragovoljnom pristanku za brak, o tomu da li su možda bolesni od neke neizlječive bolesti, a koju su možda zatajili jedno drugom i koja bi kasnije mogla biti smetnja njihovom braku, jesu li dobro razmislili i znaju li koje sve obveze nosi brak i sl. Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk.
Navješćivalo se u župnoj crkvi mladoženje, ali i mlade ako je iz druge župe. Ovo navještenje župnik objavljuje tri puta u pravilu nedjeljom kod pučke mise. Župnik kaže da se u ime Božije ženi taj i taj iz određenog mjesta i od roditelja tih i tih i uzima tu i tu djevojku iz tog i tog mjesta od tih i tih roditelja.
Na kraju kaže da je to navještenje prvi, drugi ili treći put. Smisao tog navještenja je bio da se traži od svih vjernika da na vrijeme ukažu na kojekakve zapreke u zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i sl. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca moglo se obaviti.
Dok su ostali čekali župnik bi pozivao najprije mladenku, a za tim mladoženju na zaseban razgovor. Tu bi ih ispitivao o njihovom dragovoljnom pristanku za brak, o tomu da li su možda bolesni od neke neizlječive bolesti, a koju su možda zatajili jedno drugom i koja bi kasnije mogla biti smetnja njihovom braku, jesu li dobro razmislili i znaju li koje sve obveze nosi brak i sl. Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk.
Navješćivalo se u župnoj crkvi mladoženje, ali i mlade ako je iz druge župe. Ovo navještenje župnik objavljuje tri puta u pravilu nedjeljom kod pučke mise. Župnik kaže da se u ime Božije ženi taj i taj iz određenog mjesta i od roditelja tih i tih i uzima tu i tu djevojku iz tog i tog mjesta od tih i tih roditelja.
Na kraju kaže da je to navještenje prvi, drugi ili treći put. Smisao tog navještenja je bio da se traži od svih vjernika da na vrijeme ukažu na kojekakve zapreke u zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i sl. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca moglo se obaviti.
Pratar dragog s oltara navisti,
Nisam znala pa se onesvisti.
Nisam znala pa se onesvisti.
Budući mladoženja ili udavača ili oboje, ako su iz iste župe, obvezno su bili nazočni na Misi na kojoj se navješćuju. "Navišćenje" je naravno bila dobra tema za seoske žene.
Naime poslije Mise žene bi se podobrano trudile raspraviti sve pojedinosti i doznati što više podataka o mladoženji i mladi.
Od sada ih svi smatraju zaručnicima. Djevojku mladićevi roditelji nazivaju nevistom, a mladića djevojčini zetom. Roditelji se međusobno od sada mogu nazivati prijateljima.
Naime poslije Mise žene bi se podobrano trudile raspraviti sve pojedinosti i doznati što više podataka o mladoženji i mladi.
Od sada ih svi smatraju zaručnicima. Djevojku mladićevi roditelji nazivaju nevistom, a mladića djevojčini zetom. Roditelji se međusobno od sada mogu nazivati prijateljima.
Sudbeno vjenčanje
Do ovog čina se u Uskoplju većinom nije puno držalo. Na samom vjenčanju bi obično bili samo mladoženja, mlada i kumovi, te bi se vjenčanje obavilo da se zadovolji forma i bez velike pompe, a ponekad bi se poslije ili prije crkvenog "svratilo" na sudbeno vjenčanje, zavisno iz kog su mjesta bili mladenci i šta im je bilo lakše.
U vrijeme bivšeg sistema, kada idejno-politička pripadnost i opredijeljenost nije "dozvoljavala" crkveno vjenčanje, jer se zbog njega "letilo" iz partije, često se crkveno vjenčanje obavljalo tajno (tako što bi župnik došao kući ili bi se svatovi pojavili tajno u crkvi ili pak skroz drugoj župi). Naravno oni koji su bili u partiji.
Inače je pravilo da se vjenčaje u mladenkinoj župnoj crkvi.
U vrijeme bivšeg sistema, kada idejno-politička pripadnost i opredijeljenost nije "dozvoljavala" crkveno vjenčanje, jer se zbog njega "letilo" iz partije, često se crkveno vjenčanje obavljalo tajno (tako što bi župnik došao kući ili bi se svatovi pojavili tajno u crkvi ili pak skroz drugoj župi). Naravno oni koji su bili u partiji.
Inače je pravilo da se vjenčaje u mladenkinoj župnoj crkvi.
Svadba
Svadba
počinje na dan
koji se u određenoj sredini drži
sretnim
ili prigodnim (u novije vrijeme najčešče subotom
ili nedjeljom), i to okupljanjem svatova
u mladoženjinoj kući i njihovim
polaskom po mladu. U stara vremena u
Uskoplju je svadba bila srijedom, po potrebi i ostalim danima ali nikad utorkom
i petkom. Svadba se nije preporučivala ni subotom ni nedjeljom zbog izostanka s
Mise velikog broja ljudi pa i mladenaca. Utorkom se vjerovalo da nevalja ništa
započinjati, a petkom je bio posni dan koji se nije smio kršiti.
Ponekad se vrijeme biralo prema crkvenom kalendaru i vjerskim propisima. Crkva nije odobravala sklapanje braka u adventu i za vrijeme korizme. Iznimno se moglo obaviti vjenčanje. U stara vremena se jahalo na konjima, a ovisno o okolnostima i duljini puta dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.
Svadbena se procedura, uz izvjesna odstupanja, zbiva na sljedeči način:
Ponekad se vrijeme biralo prema crkvenom kalendaru i vjerskim propisima. Crkva nije odobravala sklapanje braka u adventu i za vrijeme korizme. Iznimno se moglo obaviti vjenčanje. U stara vremena se jahalo na konjima, a ovisno o okolnostima i duljini puta dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.
Svadbena se procedura, uz izvjesna odstupanja, zbiva na sljedeči način:
- Okupljanje mladenkinih svatova u njezinu, a mladoženjinih u njegovu domu
- Odlazak mladoženjinih svatova po mladenku (preuzimanje mlade, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja ),
- Vjenčanje
- Svadba kod mladoženje (primanje mlade u novi dom, čašćenje, darivanje..)
- Pohod mlade ili mladenaca mladinom roditeijskom domu (u stara vremena slijedio je i pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novom domu, ali to se više ne prakticira jer mladini svatovi slijede mladu u novi dom).
Pir (svadba)
Kruna ženidbenih običaja su svatovi. Taj dan u ranim jutarnjim satima počne okupljanje svatova, uglavnom rodbine i prijatelja u mladoženjinoj kući. Zajedno se upućuju ka mladinoj kući na konjima ili kočijama češće saonama.
Konji su se dobro hranili, timarili, a pazilo se da da dva tjedna pred svatove ništa teško ne rade i davalo bi im se žito da jedu kako bi bili što jači, izdržljiviji, silniji... Nerijetko su neki konji u selu nosili titulu svadbenih pa se svak borio da baš ti konji voze njegove svatove. Ti su konji često bili dresirani na svirku pa su točno osjećali muziku na koju su poskakivali odnosno kako se kaže igrali.
Već ranije su dogovorili sve detalje oko svatova i rasporedili uloge, a tu su rodbinski odnosi igrali presudne uloge. Najvažnije uloge u svatovima bile su: stari svat, kum, diver, jenga, ceribaša i bajraktar.
Mladoženjina majka bi na polasku blagoslovila svetom vodicom sve svatove, poželjela im da ih prati Božji blagoslov, da sretno prođu u putu, te da s pjesmom i veseljem dovedu mladu u novi dom.
Zbogom pošli, kićeni svatovi, zbogom pošli, zdravo dvoru došli,
dušmani vam pod nogama bili,
prijatelji na put izlazili.
dušmani vam pod nogama bili,
prijatelji na put izlazili.
Stari svat imao je najvažniju ulogu u svadbi. To je bio najodgovornija osoba (svatski starješina) koji je brinuo da sve protekne u savršenom redu. Veoma često to bi bio ujak mladoženje ili netko iz bliske rodbine. Njegova riječ i zapovijed se morala slušati i poštivati. Također je često u selu bio poznat čovjek koji je imao iskustva u svadbama pa bi on svima budi stari svat.
Kum je redovno bio mladoženjin zet ili najstariji brat. On je pri ruci mladi kad se odlazi od djevojačke kuće, kad se dolazi kod mladoženje i sl.
Diver odnosno diverovi su u pravilu mladoženjin brat i ostala braća, a ako ih nije imao netko iz bliže rodbine, stričevići najčešće. On je stalni pratitelj i čuvar mlade. On je uz mladu nakon što je izvedu, pa sve do vjenčanja, kada je predaje mladoženji. Diveruša je bila obično najmlađa mladoženjina sestra ili kći več prije oženjenog brata, a pravilo je bilo da je diveruša cura, tj. da nije udata.
Jenjga je sestra od mladoženje, ako je nema netko od bliže rodbine (nevjesta). Ona, ili one ako ih ima više, ima zaduženje biti pri ruci mladenki oko ženskih stvari. One su pripomoć mladenki i pomažu ako treba ponijeti neke osobne stvari i sl. .
Gledalo se da je jenjga udata osoba.
Čajo ili čavo (ceribaša ili buljubaša) je zapravo svatski kolovođa. On je na čelu svatovske kolone. Morao je biti veoma iskusan i do temelja poznavati svoje dužnosti jer je imao veliku odgovornost u svatovima. Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje ton općem svadbenom veselju i raspoloženju.
Morao je biti sklon šali. zezanju (i na svoj račun) i nije se smio ni na kakvu "uvredu" naljutiti. Kada domaćin odabere čaju i kad se s njim dogovori o čajinskom poslu, čajo u zakazani dan dolazi domaćinu koji ženi sina. Dolazi u svečanoj nošnji i sa sobom nosi "svatovski" čekić - nadžak, specijalni štap o koji je cura vezala ručnik. U vremena je čajo išao od kuće do kuće i pozivao u ime domaćina, u svatove. Kada je čajo obišao cijelo područje i pozvao sve svatove koje je domaćin "zamislio", po "dugu" (ako je mladoženjin otac išao nekome u svatove, sada je taj "dužan" vratiti dug) te mladoženjinom izboru, obavještava oca momkova - koliko če ljudi doći u svatove.
To mu je prvi dio posla. Drugi, mnogo složeniji i odgovorniji dio, obavlja u svatovima. On zastupa domaćina kuće, razveseljava goste, skrbi se oko konja i pazi da svi svatovi imaju uvijek dovoljno pića (pune ploske).
Kum je redovno bio mladoženjin zet ili najstariji brat. On je pri ruci mladi kad se odlazi od djevojačke kuće, kad se dolazi kod mladoženje i sl.
Diver odnosno diverovi su u pravilu mladoženjin brat i ostala braća, a ako ih nije imao netko iz bliže rodbine, stričevići najčešće. On je stalni pratitelj i čuvar mlade. On je uz mladu nakon što je izvedu, pa sve do vjenčanja, kada je predaje mladoženji. Diveruša je bila obično najmlađa mladoženjina sestra ili kći več prije oženjenog brata, a pravilo je bilo da je diveruša cura, tj. da nije udata.
Jenjga je sestra od mladoženje, ako je nema netko od bliže rodbine (nevjesta). Ona, ili one ako ih ima više, ima zaduženje biti pri ruci mladenki oko ženskih stvari. One su pripomoć mladenki i pomažu ako treba ponijeti neke osobne stvari i sl. .
Gledalo se da je jenjga udata osoba.
Čajo ili čavo (ceribaša ili buljubaša) je zapravo svatski kolovođa. On je na čelu svatovske kolone. Morao je biti veoma iskusan i do temelja poznavati svoje dužnosti jer je imao veliku odgovornost u svatovima. Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje ton općem svadbenom veselju i raspoloženju.
Morao je biti sklon šali. zezanju (i na svoj račun) i nije se smio ni na kakvu "uvredu" naljutiti. Kada domaćin odabere čaju i kad se s njim dogovori o čajinskom poslu, čajo u zakazani dan dolazi domaćinu koji ženi sina. Dolazi u svečanoj nošnji i sa sobom nosi "svatovski" čekić - nadžak, specijalni štap o koji je cura vezala ručnik. U vremena je čajo išao od kuće do kuće i pozivao u ime domaćina, u svatove. Kada je čajo obišao cijelo područje i pozvao sve svatove koje je domaćin "zamislio", po "dugu" (ako je mladoženjin otac išao nekome u svatove, sada je taj "dužan" vratiti dug) te mladoženjinom izboru, obavještava oca momkova - koliko če ljudi doći u svatove.
To mu je prvi dio posla. Drugi, mnogo složeniji i odgovorniji dio, obavlja u svatovima. On zastupa domaćina kuće, razveseljava goste, skrbi se oko konja i pazi da svi svatovi imaju uvijek dovoljno pića (pune ploske).
Domaćine, dobre ti rakije, da smo znali, došli bi i prije, koliko je jaka u bardaka, popit ću ih četiri do mraka.
Dakle kad se u zakazano vrijeme svati iskupe stari svat preuzima glavnu ulogu i zapovijeda pokret. Uz pjesmu i veselje svati pristignu djevojčinoj kući. Kod djevojačke kuće dočeka ih mladino društvo prijatelja i rodbine. Tu se svatovi počaste rakijom uz veselje i pjesmu pristiglih svatova. Mladini svatovi ne pjevaju i ne igraju.
Dolazak po mladu je osobito važan trenutak kada se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimaju od ukućana i primaju sebi.To se svadbeno zbivanje najčešće događa pred vratima mladenkina doma, na način onome kad dolaze prosci: svadbena povorka mora se zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok konačno predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka.
Mladu izvodi brat ili bliski rođak.
Kad mlada iziđe iz kuće nastupa prolom veselja. Vade se puške i pištolji, te se pucnjavom da do znanja da je mlada izišla. Mlada uz pratnju kuma i djevera odlazi među svatove i svi skupa sjedaju za stolove te počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom, pa i kolom.
U međuvremenu kite se konji, kola ili saone, u novije vrijeme auomobili ali i svatovi koji su pristigli sa mladoženjine strane. Svatove obično kiti mladenkina sestra i neka od prijateljica. Svatovski cvjetovi bili su grančica ružmarina sa mašnicom od trobojnice, a sada su to industrijski napravljeni cvijetovi. Prilikom kićenja svatovi daruju određenu sumu novca. Taj je novac mlada poklanjala svojim roditeljima ili nekome drugom iz najbliže rodbine koga je posebno poštovala, npr. bratu ili sestri. Novac koji su plaćali ostali svatovi i gosti išao je curama koje su kitile svatove. U Uskoplju je običaj da se oženjeni i udati kite na desnu stranu, a ne oženjeni i ne udate na lijevu stranu. Glavne svatove mlada zaogrće košuljama ili ručnicima te trobojnicom.
Dolazak po mladu je osobito važan trenutak kada se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimaju od ukućana i primaju sebi.To se svadbeno zbivanje najčešće događa pred vratima mladenkina doma, na način onome kad dolaze prosci: svadbena povorka mora se zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok konačno predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka.
Mladu izvodi brat ili bliski rođak.
Kad mlada iziđe iz kuće nastupa prolom veselja. Vade se puške i pištolji, te se pucnjavom da do znanja da je mlada izišla. Mlada uz pratnju kuma i djevera odlazi među svatove i svi skupa sjedaju za stolove te počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom, pa i kolom.
U međuvremenu kite se konji, kola ili saone, u novije vrijeme auomobili ali i svatovi koji su pristigli sa mladoženjine strane. Svatove obično kiti mladenkina sestra i neka od prijateljica. Svatovski cvjetovi bili su grančica ružmarina sa mašnicom od trobojnice, a sada su to industrijski napravljeni cvijetovi. Prilikom kićenja svatovi daruju određenu sumu novca. Taj je novac mlada poklanjala svojim roditeljima ili nekome drugom iz najbliže rodbine koga je posebno poštovala, npr. bratu ili sestri. Novac koji su plaćali ostali svatovi i gosti išao je curama koje su kitile svatove. U Uskoplju je običaj da se oženjeni i udati kite na desnu stranu, a ne oženjeni i ne udate na lijevu stranu. Glavne svatove mlada zaogrće košuljama ili ručnicima te trobojnicom.
Ružmarine zelen u po zime, dođi, dragi, da se kitiš njime.
Uz kićenje su druge djevojke
često prošivale koncem sve svatove te se oni simbolično nebi mogli ustati.
Konac se kidao tek kad se otplate uz određenu svotu novca.
Ruo (ruho) ili miraz
Sastojalo se od djevojčinog ruha, darova za svatove, predmeta za kućne potrebe, a bogatiji su znali poslati i postelju i sl. Od djevojačkog ruha obično bi bilo spakirano u posebno izrađen sanduk. Sanduk je bio izrezbaren i posebno obojen, a iznutra je imao posebnu manju laticu u koju su se stavljali sitni predmeti.
Sadržaj sanduka činilo je djevojačko ruho: belenzuci, struka, gaće, čorapi, terluci, opanci, košuljci, a u latici bi bile igle za šivanje, šilo i opančarica, igle za pletenje, sapuni, ponekad malo pomade i ogledalce i sl. U drugom dijelu koji se zvao bavula nalazili su se: Gunjevi, biljci, ponjave, vriče, obične zobnice, darovi za svatove i ostalo što je mlada prikupila.
Pored ovoga ruho su sačinjavali i predmeti kućne uporabe. Sve ono što će joj biti potrebno u kući.
Sastojalo se od djevojčinog ruha, darova za svatove, predmeta za kućne potrebe, a bogatiji su znali poslati i postelju i sl. Od djevojačkog ruha obično bi bilo spakirano u posebno izrađen sanduk. Sanduk je bio izrezbaren i posebno obojen, a iznutra je imao posebnu manju laticu u koju su se stavljali sitni predmeti.
Sadržaj sanduka činilo je djevojačko ruho: belenzuci, struka, gaće, čorapi, terluci, opanci, košuljci, a u latici bi bile igle za šivanje, šilo i opančarica, igle za pletenje, sapuni, ponekad malo pomade i ogledalce i sl. U drugom dijelu koji se zvao bavula nalazili su se: Gunjevi, biljci, ponjave, vriče, obične zobnice, darovi za svatove i ostalo što je mlada prikupila.
Pored ovoga ruho su sačinjavali i predmeti kućne uporabe. Sve ono što će joj biti potrebno u kući.
Trepetljika
trepetala, puna bisera!
Trepetljika trepetala, puna bisera
A i ovi naši bili dvori puni veselja.
A i ovi naši bili dvori puni veselja
Kakvo im je to veselje pa se vesele?
Aj ono majka sina ženi, pa se vesele
Aj ono majka sina ženi, pa se vesele
Svak se tome veseljaše, majka najviše,
aj, doveli joj lipu nevu,
cvićem miriše
Spustila se zlatna žica od vedra neba
aj, saplela se mladoženji
oko šešira,
aj, sa šešira lipoj nevi
oko pojasa
Trepetljika trepetala, puna bisera
A i ovi naši bili dvori puni veselja.
A i ovi naši bili dvori puni veselja
Kakvo im je to veselje pa se vesele?
Aj ono majka sina ženi, pa se vesele
Aj ono majka sina ženi, pa se vesele
Svak se tome veseljaše, majka najviše,
aj, doveli joj lipu nevu,
cvićem miriše
Spustila se zlatna žica od vedra neba
aj, saplela se mladoženji
oko šešira,
aj, sa šešira lipoj nevi
oko pojasa
Ponegdje je običaj otkupljivanja ruha . Dalje se ruho Potom se ruho uredno spakira, a konj ili kola se posebno nakite.
Na konja su se već od kuće metnule "brozve", ali se sad na jaku meće ručnik i šarenih papira.
Dok bi čajo tovario sanduke na konje, žene bi mu pokušale ukrasti štap - nadžak i kapu ili šubaru (ako je zima) okićen pjetlovim perom, jer bi morao platiti da bi ih povratio. U nekim uskopaljskim selima je običaj da to pero otkine čavo pjetlu kojega mora uhvatiti pred mladinom kućom.
Sad stari svat nazdravi zdravicu kućnom domaćinu:
Na konja su se već od kuće metnule "brozve", ali se sad na jaku meće ručnik i šarenih papira.
Dok bi čajo tovario sanduke na konje, žene bi mu pokušale ukrasti štap - nadžak i kapu ili šubaru (ako je zima) okićen pjetlovim perom, jer bi morao platiti da bi ih povratio. U nekim uskopaljskim selima je običaj da to pero otkine čavo pjetlu kojega mora uhvatiti pred mladinom kućom.
Sad stari svat nazdravi zdravicu kućnom domaćinu:
„Zdrav domaćine i naš novi prijatelju! Ovu ćemo čašu za našega sritnoga pridobitka. Da Bog dade, da joj bude sritno, dugovično i Bogom blagoslovljeno. Plemenito, a neprominito. Ove godine vinčavali, a do godine kršćavali!"
Domaćin kuće primi čašu pa se zahvali na zdravici, te i on poželi sreću i napredak mladencima, pa nazdravi obično kumu. Drugu zdravicu nazdravi stari svat za sretna puta, i onda se spremaju za polazak u crkvu na vjenčanje.
Djevojke i žene zapjevaju:
Djevojke i žene zapjevaju:
Svi svatovi otišli na miru,
Samo nije čajo u šeširu
Samo nije čajo u šeširu
Tada mlada traži roditeljski blagoslov te povorka kreće, a škropi se blagoslovljenom vodom.
Uz svatove je išla i pratika, i to nekoliko djevojaka iz sela odakle je mlada, odnosno njezine sestre i nekoliko prijateljica (nekada je u pratnju išao samo mladin brat, a posljednjih godina u pratnji je bilo više osoba; članovi mladine obitelji, prijatelji, prijateljice), da bi pomogle čaji oko ruha. One bi mu pomogle prilikom raspremanja ruha u mladinoj sobi. Pratnja prati mladu na vjenčanje i njenoj novoj kući gdje se vesele sa ostalim svatovima i ostaju skoro do ponoći, kada se vraćaju mladinim roditeljima.
U Uskoplju se pratnja naziva pratika. K mladoženjinoj kući nastojalo se doći prije mraka kako bi radoznali mogli vidjeti što je mlada donijela. A pred kućom cijelo selo je željno iščekivalo kad će stići miraz i radoznalo razgledavali što je sve mlada u "ruvu donila" Sada se sve stvari raspakiraju i postave na svoje mjesto.
Uz svatove je išla i pratika, i to nekoliko djevojaka iz sela odakle je mlada, odnosno njezine sestre i nekoliko prijateljica (nekada je u pratnju išao samo mladin brat, a posljednjih godina u pratnji je bilo više osoba; članovi mladine obitelji, prijatelji, prijateljice), da bi pomogle čaji oko ruha. One bi mu pomogle prilikom raspremanja ruha u mladinoj sobi. Pratnja prati mladu na vjenčanje i njenoj novoj kući gdje se vesele sa ostalim svatovima i ostaju skoro do ponoći, kada se vraćaju mladinim roditeljima.
U Uskoplju se pratnja naziva pratika. K mladoženjinoj kući nastojalo se doći prije mraka kako bi radoznali mogli vidjeti što je mlada donijela. A pred kućom cijelo selo je željno iščekivalo kad će stići miraz i radoznalo razgledavali što je sve mlada u "ruvu donila" Sada se sve stvari raspakiraju i postave na svoje mjesto.
Kad pijete kićeni svatovi Kad
pijete, zašto ne pivate:
II' pivajte il' nam pismu dajte.
II' pivajte il' nam pismu dajte.
Kada su se dakle dobro pogostili svatovski starješina zapovijeda pokret i ide se u crkvu na vjenčanje. Svatovi se kod crkve nakon vjenčanja malo zadrže i počaste dok župnik obavi upis u crkvene knjige, a onda se svatovska povorka uputi mladoženjinoj kući.
Usput kolona zastajkuje na više mjesta jer poznanici i prijatelji dočekuju svatove kako bi vidjeli mladence. Znalo se dogoditi i da im netko zagradi put, tj. preko puta stavi stožinu, te da bi svatovi nastavili dalje, morali su platiti kako bi se „rampa" podigla.
Usput kolona zastajkuje na više mjesta jer poznanici i prijatelji dočekuju svatove kako bi vidjeli mladence. Znalo se dogoditi i da im netko zagradi put, tj. preko puta stavi stožinu, te da bi svatovi nastavili dalje, morali su platiti kako bi se „rampa" podigla.
Stari svate podiži svatove, da krenemo dvoru bijelome...
Bila je to prilika i da se potegne prave svatovske rakije. To je bila dobra
jaka rakija čuvana baš za svatova.
Nazdravlja se zdravica za sretan put uz prigodan govor.
Da bi se znalo gdje su svatovi i kada će stići u selo, pred njih su dolazile muštulugdžije. Bili su to momci na brzim i okićenim konjima. Oni bi se vidjeli sa svatovima, malo popili i odjurili galopom ka mladoženjinoj kući.
Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo svatove pred mladoženjinom kućom dočekuju specifičnim pjevanjem tzv. pripjevavanjem izražavajući im dobrodošlicu. Muštulgdžije domaćin časti za dobre vijesti, a onoga koji je stigao prvi dariva.
Kada svatovi stignu prek kuću mladoženjinih roditelja, svekar bi skidao nevjestu s konja ili sa saona (danas otvara vrata na autu da bi mlada izašla), te se sa sinom i nevjestom pozdravljao i čestitao im sklapanje braka. Tada se pred mladence iznesu jabuke sa utisnutim kovanicama. Te mladenci i kumovi prebacuju jabuke preko kuće, a djeca željno iščekuju gdje će pasti da pokupe novce. Kuma i kod mladine kuće i mladoženjine baca slatkiše, koje kupe djeca, a i odrasli.
Mladoženja i kum tada vode mladu do ulaznih vrata gdje mladu poškrope, a ona najprije poljubi kućni prag. Ovim činom daje do znanja da ona kao novo kućno čeljade priseže na vjernost ovom domaćinstvu, u potpunosti poštuje kućne zakone i poredak, iskazuje poniznost te odaje poštovanje svetosti praga i kuće.
Nazdravlja se zdravica za sretan put uz prigodan govor.
Da bi se znalo gdje su svatovi i kada će stići u selo, pred njih su dolazile muštulugdžije. Bili su to momci na brzim i okićenim konjima. Oni bi se vidjeli sa svatovima, malo popili i odjurili galopom ka mladoženjinoj kući.
Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo svatove pred mladoženjinom kućom dočekuju specifičnim pjevanjem tzv. pripjevavanjem izražavajući im dobrodošlicu. Muštulgdžije domaćin časti za dobre vijesti, a onoga koji je stigao prvi dariva.
Kada svatovi stignu prek kuću mladoženjinih roditelja, svekar bi skidao nevjestu s konja ili sa saona (danas otvara vrata na autu da bi mlada izašla), te se sa sinom i nevjestom pozdravljao i čestitao im sklapanje braka. Tada se pred mladence iznesu jabuke sa utisnutim kovanicama. Te mladenci i kumovi prebacuju jabuke preko kuće, a djeca željno iščekuju gdje će pasti da pokupe novce. Kuma i kod mladine kuće i mladoženjine baca slatkiše, koje kupe djeca, a i odrasli.
Mladoženja i kum tada vode mladu do ulaznih vrata gdje mladu poškrope, a ona najprije poljubi kućni prag. Ovim činom daje do znanja da ona kao novo kućno čeljade priseže na vjernost ovom domaćinstvu, u potpunosti poštuje kućne zakone i poredak, iskazuje poniznost te odaje poštovanje svetosti praga i kuće.
Lipo lije svatove viditi,
Mala moja kad ćemo ja i ti.
Lipo li je stati pa gledati Rumen ružu među cvitovima,
Našu mladu među svatovima.
Mala moja kad ćemo ja i ti.
Lipo li je stati pa gledati Rumen ružu među cvitovima,
Našu mladu među svatovima.
Tek kad se obave te ceremonije
slijedio bi svečani objed. Svekar, djeverovi i kum nastoje što bogatije
darovati mladu kako bi potakli i ostale svate. Dok kum daruje i ponosno
pokazuje svoj poklon ostali uzvikuju "kume dosta je izgori ti kesa".
Dok poneki kao otežu sa darivanjem mlade, pravdajući se kao da nemaju novca, ostali uzvikuju "Oduži se ne ruži
se" i tako se prave razne šale.
Nakon darivanja mlada i jenga (zaova), odlaze u posebnu prostoriju gdje mlada presvuče vjenčano ruho i vraćaju se među svatove. To je bilo i prigodno preoblačenje nošnje ako je mlada iz drugog kraja. Iza toga veselje se produžava do kasno u noć.
Već prvog dana mlada je morala poraniti, pospremiti sobu, naložiti vatru, otići na izvor po vodu i poslužiti svim svatovima da se umiju, a svatovi su tu uslugu plaćali. Mlada bi ispekla kavu svekru, svekrvi, kao i svatovima, a nakon toga se ponovo nastavljalo s veseljem.
Nakon svadbe, obično nakon dva tjedna pa i mjesec dana, mlada sa mužem ide u posjetu svojim roditeljima noseći sa sobom darove za pojedine članove svoje obitelji. Ovo je bila prilika da mlada nevjesta ispriča svojim ukućanima kako joj je u novom domaćinstvu, kako se snašla, hoće li se moći obiknuti itd.
Nakon darivanja mlada i jenga (zaova), odlaze u posebnu prostoriju gdje mlada presvuče vjenčano ruho i vraćaju se među svatove. To je bilo i prigodno preoblačenje nošnje ako je mlada iz drugog kraja. Iza toga veselje se produžava do kasno u noć.
Već prvog dana mlada je morala poraniti, pospremiti sobu, naložiti vatru, otići na izvor po vodu i poslužiti svim svatovima da se umiju, a svatovi su tu uslugu plaćali. Mlada bi ispekla kavu svekru, svekrvi, kao i svatovima, a nakon toga se ponovo nastavljalo s veseljem.
Nakon svadbe, obično nakon dva tjedna pa i mjesec dana, mlada sa mužem ide u posjetu svojim roditeljima noseći sa sobom darove za pojedine članove svoje obitelji. Ovo je bila prilika da mlada nevjesta ispriča svojim ukućanima kako joj je u novom domaćinstvu, kako se snašla, hoće li se moći obiknuti itd.
Domaćine vrata nam otvori,
evo iđu kićeni svatovi.
Oj jeseni, oćeš doći skoro
i ja bi se oženiti mor'o.
Oj divere, moje rosno cviće
gdje je jenga, zašto ne gigeče?
Evo jenge, ko za jengu pita,
ova jenga po noći se skita.
'Ajde nevo, zovi svoje druge,
nek' te one isprate do pruge.
Mala moja otvori prozorče,
pa poslušaj kako piva momče.
Volim kuma, volim starog svata,
a divera k'o rođenog brata.
U mog kuma pet dukata ima,
on će kumu darivati s njima.
Kum će kumi žuti dukat dati,
a njemu će četiri ostati.
Ustan gore nevista,
Ustala ti svekrva
bile dvore pomela,
hladne vode donjela...
Svekrvice, našla sam ti zgodu,
dvije kante pa ajde po vodu
Svekrvice, budi mi k'o ćeri,
ja ću tebi k'o svojoj materi
Vidjela me svekrva na vodi,
kaže sinu, ovo mi ne vodi
Svekrvice, sjeme od ružice,
sin tvoj vene kad ne vidi mene
Vrani se konji sedlaju, aj vrani se konji sedlaju
Mladi se momci spremaju, aj mladi se momci spremaju
Po lipu Maru divojku, aj po lipu Maru divojku
Mara je majci plakala, aj Mara je majci plakala
Ne daj me majko daleko, aj ne daj me majko daleko
evo iđu kićeni svatovi.
Oj jeseni, oćeš doći skoro
i ja bi se oženiti mor'o.
Oj divere, moje rosno cviće
gdje je jenga, zašto ne gigeče?
Evo jenge, ko za jengu pita,
ova jenga po noći se skita.
'Ajde nevo, zovi svoje druge,
nek' te one isprate do pruge.
Mala moja otvori prozorče,
pa poslušaj kako piva momče.
Volim kuma, volim starog svata,
a divera k'o rođenog brata.
U mog kuma pet dukata ima,
on će kumu darivati s njima.
Kum će kumi žuti dukat dati,
a njemu će četiri ostati.
Ustan gore nevista,
Ustala ti svekrva
bile dvore pomela,
hladne vode donjela...
Svekrvice, našla sam ti zgodu,
dvije kante pa ajde po vodu
Svekrvice, budi mi k'o ćeri,
ja ću tebi k'o svojoj materi
Vidjela me svekrva na vodi,
kaže sinu, ovo mi ne vodi
Svekrvice, sjeme od ružice,
sin tvoj vene kad ne vidi mene
Vrani se konji sedlaju, aj vrani se konji sedlaju
Mladi se momci spremaju, aj mladi se momci spremaju
Po lipu Maru divojku, aj po lipu Maru divojku
Mara je majci plakala, aj Mara je majci plakala
Ne daj me majko daleko, aj ne daj me majko daleko
Da nije uvjek sve bilo lijepo saznajemo iz "Napretkove Božićnje knjige" iz 1937. godine gdje Andrija Vranković seljak (dopisnik) iz G. Vakufa kaže:
Kod nas, u okolici Gornjeg Vakufa, vrlo su zanimljivi ženidbeni običaji, a osobito prošnja. Ne ću ovaj puta mnogo govoriti o običajima, nego ću samo istaknuti nešto, što u njima nikako nije dobro. Eto kod nas je rijedak slučaj, da se uzimaju momak i djevojka po svojoj volji. Više se radi pod tuđim uticajima. Lakoumno je i nije dobro služiti se tuđom pameti kod mnogo stvari, a osobito kod udaje i ženidbe. Sada se već kod nas, u ovom predbožićnom mjesecu studenom, počinje živo raspravljati o ženidbi i udaji i to je sada glavna briga našeg svijeta, osobito ženskinja. Uz Božićne blagdane te su rasprave još življe, tako da nastanu čitave borbe kao pred parlamentarne ili koje druge izbore. Za momke i djevojke dolazi do svađe između suseljana, pa čak i između prijatelja. I sad će mnogi čitacci reći kako to, da kod vas narod to sve tako sa pažnjom prati? Eto zašto. U nas postoji rđav običaj kakvog nema sigurno više nigdje širom naše domovine među nama Hrvatima. Jer kod nas momak ide i razgovara s 4—5 i više djevojaka, a isto tako i djevojka razgovara s više momaka. A onda kod nas i nema one prave i savršene Ijubavi, iz koje bi mogao nastati sretan i valjan život u braku. Uz to u vrijeme ženidbe i udaje skoče tako zvane »paklene Matije«, pa bacaju kamen smutnje među jadnu mladež, ne boje se ničega samo da rastave milo od dragog i da ga privuku za nekog koga oni sami vole. One ne vode računa, da su se tim teško ogriješile, jer su zavadili i rastavili ona nevina stvorenja, od čega često puta bude i zlih posljedica. To je sigurno stari loši turski običaj, jer da je dobar i koristan ne bi ga se naš svijet tako čvrsto držao. To treba odbaciti, jer čuvati treba samo ono, što je dobro i korisno.
Kod nas, u okolici Gornjeg Vakufa, vrlo su zanimljivi ženidbeni običaji, a osobito prošnja. Ne ću ovaj puta mnogo govoriti o običajima, nego ću samo istaknuti nešto, što u njima nikako nije dobro. Eto kod nas je rijedak slučaj, da se uzimaju momak i djevojka po svojoj volji. Više se radi pod tuđim uticajima. Lakoumno je i nije dobro služiti se tuđom pameti kod mnogo stvari, a osobito kod udaje i ženidbe. Sada se već kod nas, u ovom predbožićnom mjesecu studenom, počinje živo raspravljati o ženidbi i udaji i to je sada glavna briga našeg svijeta, osobito ženskinja. Uz Božićne blagdane te su rasprave još življe, tako da nastanu čitave borbe kao pred parlamentarne ili koje druge izbore. Za momke i djevojke dolazi do svađe između suseljana, pa čak i između prijatelja. I sad će mnogi čitacci reći kako to, da kod vas narod to sve tako sa pažnjom prati? Eto zašto. U nas postoji rđav običaj kakvog nema sigurno više nigdje širom naše domovine među nama Hrvatima. Jer kod nas momak ide i razgovara s 4—5 i više djevojaka, a isto tako i djevojka razgovara s više momaka. A onda kod nas i nema one prave i savršene Ijubavi, iz koje bi mogao nastati sretan i valjan život u braku. Uz to u vrijeme ženidbe i udaje skoče tako zvane »paklene Matije«, pa bacaju kamen smutnje među jadnu mladež, ne boje se ničega samo da rastave milo od dragog i da ga privuku za nekog koga oni sami vole. One ne vode računa, da su se tim teško ogriješile, jer su zavadili i rastavili ona nevina stvorenja, od čega često puta bude i zlih posljedica. To je sigurno stari loši turski običaj, jer da je dobar i koristan ne bi ga se naš svijet tako čvrsto držao. To treba odbaciti, jer čuvati treba samo ono, što je dobro i korisno.