Kuća je bila pozornica svega onoga što se u njoj događalo. Početak toga života vezan je za daleku prošlost, i on obuhvaća sva ona mnogobrojna pokoljenja ikoja su se u kući rađala, živjela i umirala. Tako vijekovima naša obitelj bijaše ne samo temelj narodnog opstanka nego i najbolje odgojilište našega narodnog rodoljublja i najvjerniji čuvar našega jezika i imena. I ne samo to. Obitelj bijaše glavno rasadište prave narodně prosvjete, čovječnosti i uljudbe. Upravo da ne bijaše toga staroga seljačkoga doma i obiteljskog života u njemu, da se u tom svetištu ne čuvahu naši običaji, narodna pjesma i uopće tradicija, naš bi narod, imajući izuzetno tešku i burnu povijest morao davno zauvijek nestati.
Tradicionalna Obitelj i tradicionalni obiteljski život
Obiteljski život u Uskoplju temeljio se na starim narodnim običajima koji su se smatrali posvećenim i na dubokoj vjeri da je Dobro jače od Zla, da ničija sila nije do vijeka što se veli ničija nije gorila do zore, da su u laži kratke noge te da će se zakopana misao i sloboda jednom konačno izvojevati.
Obiteljski odnosi bili su tako uređeni da su svi članovi kućne zajednice morali bezuvjetno slušati svoga domaćina kojeg su obično nazivali didom, a mladi su opet morali slušati starije. Svi su radili za obiteljsku zajednicu, a nitko osobno za sebe.
Djeca u obitelji i odgajanje djece u skladu s običajima i tradicijom
Ona su u kući predstavljala pravo bogatsvo, jer ih je bilo mnogo. Odgajana su u obiteljskom ozračju i u prirodi. Roditelji su prema djeci bili strogi i pravedni ali su odgajani u ljubavi koja se nikad do kraja nije otkrivala. Dok bi djeca narasla da mogu samostalno izlaziti u prirodu i čuvati stoku, nisu više bili na očima roditelja. Tako su se gotovo slobodno razvijali u prirodi i u njoj nalazili svoje igre i zadovoljstva.
A radili su i lakše poslove i pomagali roditeljima, pa su tako na vrijeme sticali radne navike i bili od koristi. Dok bi bili u kuči, slušali su svu čeljad i vladali se kao da ih nema. Djeca su u ocu i majci te kućnom domaćinu gledali najveći autoritet. Majke su imale običaj da straše djecu, kako ne smiju ništa govoriti ružno i sramotno, »jer će doći pratar i odrizat im jezik.« U kući se često ponavljala ona Božja zapovijed koja glasi: »Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!«
A majke bi rano ucjepile u dušu svoje djece vjersko poimanje života, da dobro mogu razlikovati Dobro i Zlo, što se nikada kasnije nije dalo izbrisati iz njihove svijesti. Tako je obiteljski odgoj bio presudan za svu djecu i za njihov cijeli život.
Uskopljaci su prijesvega njegovali dobre običaje i kao i ostali trudili se da ih čuvaju kao najveće blago. Jer to je ono što ih je činilo povezanom zajednicom.
U kući se puno molilo posebno navečer i kod jela kad je sva čeljad u kući, puno se radilo ali se znalo i veseliti.
Kako je u kući živjelo puno čeljadi to je bilo i prepirki ali i svađa. Svaki bi se išao tužiti didu, a ovaj bi se trudio rješiti sve na najmudriji način. Gledalo se pak da se kućna svađa nikada ne iznese u selo jer je to bila najveća sramota. A i onaj koji bi prošao pokraj kuće pa čuo svađu najradije bi volio da nije onuda prolazio i čuo.
Pazilo se pak da se sve riješi za jednog dana da se ne pođe spavati u svađi jer se nikad nezna kome je Bog odredio da se ujutru probudi. Pa su se uskopljaci zbog toga posebno i plašili otići u grijehu svađe na počinak.
I svađe u selu rješavale su se tako. Ako bi se pak dogodilo da je netko dugo u zavadi to se gledalo da se obavezno izmire na Božić da se može u Miru Božjem provesti ti sveti dani, kako u Uskoplju vele božićkovati.
Najvećim se neprijateljstvom smatralo kad se nekome ne uđe u kuću na Božić. Pa zato i veli ona stara: Ni na Božić mu nije u kuću ušao. Što znači da su bili u velikoj zavadi.
U tradicionalnoj obitelji je bio razvijen osjećaj požrtvovnosti i ljubavi između sve čeljadi do najvišeg stupnja.
Međutim najveći primjer požrtvovnosti je svakako majka. Koja se žrtvovala za djecu ali i cjelu obitelj. Neka to bude dovoljan primjer za ovo kratko sagledavanje kulture življenja u našim krajevima.
Obiteljski odnosi bili su tako uređeni da su svi članovi kućne zajednice morali bezuvjetno slušati svoga domaćina kojeg su obično nazivali didom, a mladi su opet morali slušati starije. Svi su radili za obiteljsku zajednicu, a nitko osobno za sebe.
Djeca u obitelji i odgajanje djece u skladu s običajima i tradicijom
Ona su u kući predstavljala pravo bogatsvo, jer ih je bilo mnogo. Odgajana su u obiteljskom ozračju i u prirodi. Roditelji su prema djeci bili strogi i pravedni ali su odgajani u ljubavi koja se nikad do kraja nije otkrivala. Dok bi djeca narasla da mogu samostalno izlaziti u prirodu i čuvati stoku, nisu više bili na očima roditelja. Tako su se gotovo slobodno razvijali u prirodi i u njoj nalazili svoje igre i zadovoljstva.
A radili su i lakše poslove i pomagali roditeljima, pa su tako na vrijeme sticali radne navike i bili od koristi. Dok bi bili u kuči, slušali su svu čeljad i vladali se kao da ih nema. Djeca su u ocu i majci te kućnom domaćinu gledali najveći autoritet. Majke su imale običaj da straše djecu, kako ne smiju ništa govoriti ružno i sramotno, »jer će doći pratar i odrizat im jezik.« U kući se često ponavljala ona Božja zapovijed koja glasi: »Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!«
A majke bi rano ucjepile u dušu svoje djece vjersko poimanje života, da dobro mogu razlikovati Dobro i Zlo, što se nikada kasnije nije dalo izbrisati iz njihove svijesti. Tako je obiteljski odgoj bio presudan za svu djecu i za njihov cijeli život.
Uskopljaci su prijesvega njegovali dobre običaje i kao i ostali trudili se da ih čuvaju kao najveće blago. Jer to je ono što ih je činilo povezanom zajednicom.
U kući se puno molilo posebno navečer i kod jela kad je sva čeljad u kući, puno se radilo ali se znalo i veseliti.
Kako je u kući živjelo puno čeljadi to je bilo i prepirki ali i svađa. Svaki bi se išao tužiti didu, a ovaj bi se trudio rješiti sve na najmudriji način. Gledalo se pak da se kućna svađa nikada ne iznese u selo jer je to bila najveća sramota. A i onaj koji bi prošao pokraj kuće pa čuo svađu najradije bi volio da nije onuda prolazio i čuo.
Pazilo se pak da se sve riješi za jednog dana da se ne pođe spavati u svađi jer se nikad nezna kome je Bog odredio da se ujutru probudi. Pa su se uskopljaci zbog toga posebno i plašili otići u grijehu svađe na počinak.
I svađe u selu rješavale su se tako. Ako bi se pak dogodilo da je netko dugo u zavadi to se gledalo da se obavezno izmire na Božić da se može u Miru Božjem provesti ti sveti dani, kako u Uskoplju vele božićkovati.
Najvećim se neprijateljstvom smatralo kad se nekome ne uđe u kuću na Božić. Pa zato i veli ona stara: Ni na Božić mu nije u kuću ušao. Što znači da su bili u velikoj zavadi.
U tradicionalnoj obitelji je bio razvijen osjećaj požrtvovnosti i ljubavi između sve čeljadi do najvišeg stupnja.
Međutim najveći primjer požrtvovnosti je svakako majka. Koja se žrtvovala za djecu ali i cjelu obitelj. Neka to bude dovoljan primjer za ovo kratko sagledavanje kulture življenja u našim krajevima.