Ramski gvardijan pali svoju crkvu
Procvilio Matić gvardijane
A u Rami[1], u bijeloj crkvi,
Pa od zemlje na noge skočio,
Pa dohvati divit i kalema
I ćageta knjige nekićene[2],
Pa on kiti sitnu knjigu b’jelu.
U knjizi je fratre besjedio:
»Eto knjige, sinjski providure,
Po imenu Mato kapetane!
Ali ne znaš, al ne haješ za nas?
Što durasmo[3], više ne možemo
Od prokletih Turak’ Prozorana
I onoga bega Hađalića.
Kad nam beže b’jeloj crkvi side,
Dobre konje u crkvu uvodi,
Za otare[4] dobre konje veže,
aramentom konje pokrivaju,
Iz kaleža rujno vino piju,
oležnjacim’ brke istiraju[5].
Kad nam beže već iz crkve pođe,
Valja bega dobro darivati:
Uz bega je dvanaest momaka,
Svakom valja po žut dukat dati,
Ali-begu trideset cekina.
Kad nam beže crkvi ne dolazi,
Onda šalje dvije sluge svoje,
Dvije sluge, četiri čuture[6],
Valja njiha, brate, nal’jevati
Dvije vina, a dvije rakije.
Ne bi tkalja natkala marama,
Ni Primorje vina nanijelo,
Ni Makarska žežene rakije
Ni Venedig nakovo cekina!«
Pa kad fratre knjigu nakitio,
On pod knjigu knjigonošu nađe,
Pa je šalje k Sinju bijelome.
A kad knjiga b’jelu Sinju siđe,
A na ruke Mati providuru,
A kad Mate knjigu razgledao,
Pa vidio, što mu knjiga kaže,
Tad se Mate vrlo okazio (?),
Te prol’jeva suze niz obraze,
Pa nakiti jednu knjigu b’jelu
Na Kotare Janković Stojanu:
»Brže, Stojo, k Sinju bijelomu!«
Pa nakiti drugu knjigu b’jelu,
Ka Primorju Daničiću Mati:
»Brže, Mato, k Sinju bijelomu!«
Pa nakiti treću knjigu b’jelu
Ka Otoci Mandušiću Pavlu:
»Brže, Pavle, k Sinju bijelomu!«
Pa dozivlje slugu Tratomira:
»Hajde, slugo, pojaši vrančića!«
Dodade mu tri knjige bijele:
»Nosi knjige ka Kotaru b’jelu,
A dok dođeš do Kotara b’jela
A do kule Janković Stojana,
Odmah Stoju ispod kule vikni,
Nemoj dobra odjašit vrančica,
Već mu podaj sitnu knjigu b’jelu,
Pa odatle odvrati vrančića,
Goni vranca ka Primorju b’jelu
A do kule Mate Daničića.
»Mate, brate!« ispod kule vikni
I tu knjigu sitnu njemu podaj!
Ni tud nemoj vranca odjašiti,
Već ga goni ka Otoci b’jeloj
A do kule Mandušića Pavla.
»Pavle, sine!« ispod kule vikni,
Pa mu podaj sitnu knjigu b’jelu.
Ni tud nemoj odjašit vrančića,
Veće hajde k Sinju bijelome!«
Istom sluga k Sinju bijelomu,
Al eto ti Janković Stojana
Na putalju dobru konju svome,
A za njime sluga na malinu.
Doklem Stojo odjaši putalja,
Sluga voda do dva dobra konja.
U ta doba Daničiću Mate,
A za njime sluga na vrančiću.
Mato pade u mermer-avliju,
Dobra konja odjaši halata[7],
Sluga voda oba dobra konja,
Ode Mato na bijelu kulu.
U ta doba Mandušiću Pavle
Na đogatu dobru konju svomu,
A za njime sluga na doratu.
Sjaši Pavle dobra đogu svoga,
Sluga voda oba dobra konja,
Ode Pavle na bojali-kulu[8].
Trojica se sastali srdara,
Pa sjednuvši, hladno piju vino,
Među njima providure Mato.
Providur je njima besjedio:
»Tri srdara, tri sokola siva!«
Pa im dade sitnu knjigu b’jelu;
Najpri dade Janković Stojanu,
Pa je Stojan knjigu razgledao,
Pa je dade Mandušiću Pavlu.
I Pavle je knjigu razvidio,
Pa je dade sinjskom providuru.
Providur je njima besjedio:
»Tri srdara, tri sokola siva,
Ja što ćemo mi od ramske crkve?
Onda reče Janković Stojane:
»Što gođ rečeš, da te poslušamo!«
Njemu veli sinjski providure:
»Hajde, Stojko, ka Kotaru b’jelu,
Skupi, sine, trista Kotarana,
Povedi ih k Sinju bijelomu!
A ti, brate, Daničiću Mato,
Hajde, brate, ka Primorju b’jelu,
Povedi mi trista Primoraca!
A ti, brate, Mandušiću Pavle,
Hajde, brate, ka Otoci b’jeloj,
Skupi, brate, trista Otočana,
Povedi ih k Sinju bijelomu!«
Pa otolem odoše srdari,
Svaki ode svom bijelom dvoru,
Svaki skupi po trista junaka,
Svedoše ih k Sinju bijelomu.
Providur je do trista skupio,
To je, brate, dvanaest stotina,
Sve momaka, djece neženjene,
Komu nije žao poginuti,
I komu je kuća kabanica,
Duga šara i otac i majka.
Dvije breše[9] bratac i sestrica,
Sva rodbina u tankih fišecih.
Onda veli Mato providure:
»Ej, Stojane, sve moje uzdanje!
Što ćemo mi od života svoga?
Tko će sada biti četobaša?«
Onda reče Janković Stojane:
»Što gođ rečeš, da te poslušamo.«
Njemu veli Mato providure:
»Ej, Stojane, moja v’jerna slugo,
Hajde, sine, k Rami plemenitoj,
Uzmi, sine, četu silovitu,
Eto, sine, možeš i bez mene.«
A kad Stojan r’ječi razumio,
Providura poljubi u ruke,
I on uze vojsku silovitu,
I on pojde u Ramu bijelu.
Uze vojsku i ode pred njima.
I dojdoše na Prolog planinu,
Na Prologu konak učinili,
A ujutru dobro uranili,
Uranili i Boga molili.
Onda reče Janković Stojane:
»Dva srdara, do dva pobratima!
Sramota je nami k Rami sići
Jal’ bez rane, jal’ bez mrtve glave,
Već, čuješ li, Daničiću Mato,
Hajde, sine, uz vodu Neretvu,
Robi, sine, sela oko vode,
Robi, sine, s obadvije strane!
Hajde, sine u Rakitno ravno,
I Rakitno radi porobiti
Sve do kule Idriš-kapetana,
Al ne idi ka Mostaru b’jelu,
Već ti hajde k Rami plemenitoj,
Odmah hajde k crkvi manastiru!
A ti, brate, Mandušiću Pavle,
Hajde, brate, uz malu Neretvu,
Robi sela s obadvije strane
Do Konjica, malene kasabe!
Radi, sine, Konjic porobiti,
Pa s’ otale natrag povratiti
Do bijele kule Repovačke,
Radi, sine, kulu porobiti;
Otle dođi k crkvi manastiru,
A ja idem ka kršnu Kupresu,
Radit hoću Kupres porobiti,
Roblje svesti i pl’jeno stjerati,
Sići hoću Skoplju[10] širokome,
Ako Bog da i Gornje i Donje
I Bugojno i Veselu stražu,
Sve odžake kraj vode Vrbasa
Do proklete kule Ždralovića! [16]
Dvaput jesam do nje dohodio
I nisam je mogo porobiti,
A sad ću je radit porobiti.
Pa eto me uz Vrbas studeni,
Na Mejnik ću četu izvoditi,
Eto mene b’jelu manastiru.«
Tu se sada društvo rastanulo:
Ode Stojan bijelu Kupresu
Te je kršni Kupres porobio,
Roblje vodi, a plijeno goni,
I on siđe Skoplju bijelome,
Pa je ravno Skoplje porobio,
Ravno Skoplje i Donje i Gornje,
I Bugojno i Veselu stražu,
Sve odžake kraj vode Vrbasa
Do proklete kule Ždralovića.
B’jelu kulu porobit ne može,
Već se vrati uz Vrbas vodicu.
Roblje robi, a plijeno goni;
Na Mejnik je četu izvodio,
I on dode k b’jelu manastiru.
Dočeka ga Matić gvardijane,
Poljubi ga u čelo junačko:
»Ej, aferim, slugo principova!«
U ta doba Daničiću Mato,
A za njime Mandušiću Pavle,
Sretno stigli b’jelu manastiru:
Roblje vode, a plijeno gone.
Pak su tude noćcu prenoćili,
I sjutra su rano uranili,
I lijepu crkvu istr’jebili.
Povedoše fratre i popove,
Ponesoše Gospinu priliku,
Uz nju iđe dvanaest fratara.
Od bijele odmakoše crkve.
Žao bilo Matić gvardijanu,
Žao bilo prebijele crkve,
Na crkvu se često obziraše;
Prevari se, ujede ga guja!
Natrag se je odmah povratio,
Pa zapali prebijelu crkvu ...
Kako ju je fratre zapalio,
Odmah se je mamom pomamio[11].
Sinjani ga mladi uhvatiše,
Svezaše mu ruke naopako,
Te odoše k Sinju bijelomu,
Pjevajući, konje igrajući,
Pripucajuć sv’jetle venedike[12].
Donesoše Gospinu priliku[13],
I staviše u bijelu Sinju,
I pribiva[14] u bijelu Sinju,
Kako tada, tako i danaske.
A u Rami[1], u bijeloj crkvi,
Pa od zemlje na noge skočio,
Pa dohvati divit i kalema
I ćageta knjige nekićene[2],
Pa on kiti sitnu knjigu b’jelu.
U knjizi je fratre besjedio:
»Eto knjige, sinjski providure,
Po imenu Mato kapetane!
Ali ne znaš, al ne haješ za nas?
Što durasmo[3], više ne možemo
Od prokletih Turak’ Prozorana
I onoga bega Hađalića.
Kad nam beže b’jeloj crkvi side,
Dobre konje u crkvu uvodi,
Za otare[4] dobre konje veže,
aramentom konje pokrivaju,
Iz kaleža rujno vino piju,
oležnjacim’ brke istiraju[5].
Kad nam beže već iz crkve pođe,
Valja bega dobro darivati:
Uz bega je dvanaest momaka,
Svakom valja po žut dukat dati,
Ali-begu trideset cekina.
Kad nam beže crkvi ne dolazi,
Onda šalje dvije sluge svoje,
Dvije sluge, četiri čuture[6],
Valja njiha, brate, nal’jevati
Dvije vina, a dvije rakije.
Ne bi tkalja natkala marama,
Ni Primorje vina nanijelo,
Ni Makarska žežene rakije
Ni Venedig nakovo cekina!«
Pa kad fratre knjigu nakitio,
On pod knjigu knjigonošu nađe,
Pa je šalje k Sinju bijelome.
A kad knjiga b’jelu Sinju siđe,
A na ruke Mati providuru,
A kad Mate knjigu razgledao,
Pa vidio, što mu knjiga kaže,
Tad se Mate vrlo okazio (?),
Te prol’jeva suze niz obraze,
Pa nakiti jednu knjigu b’jelu
Na Kotare Janković Stojanu:
»Brže, Stojo, k Sinju bijelomu!«
Pa nakiti drugu knjigu b’jelu,
Ka Primorju Daničiću Mati:
»Brže, Mato, k Sinju bijelomu!«
Pa nakiti treću knjigu b’jelu
Ka Otoci Mandušiću Pavlu:
»Brže, Pavle, k Sinju bijelomu!«
Pa dozivlje slugu Tratomira:
»Hajde, slugo, pojaši vrančića!«
Dodade mu tri knjige bijele:
»Nosi knjige ka Kotaru b’jelu,
A dok dođeš do Kotara b’jela
A do kule Janković Stojana,
Odmah Stoju ispod kule vikni,
Nemoj dobra odjašit vrančica,
Već mu podaj sitnu knjigu b’jelu,
Pa odatle odvrati vrančića,
Goni vranca ka Primorju b’jelu
A do kule Mate Daničića.
»Mate, brate!« ispod kule vikni
I tu knjigu sitnu njemu podaj!
Ni tud nemoj vranca odjašiti,
Već ga goni ka Otoci b’jeloj
A do kule Mandušića Pavla.
»Pavle, sine!« ispod kule vikni,
Pa mu podaj sitnu knjigu b’jelu.
Ni tud nemoj odjašit vrančića,
Veće hajde k Sinju bijelome!«
Istom sluga k Sinju bijelomu,
Al eto ti Janković Stojana
Na putalju dobru konju svome,
A za njime sluga na malinu.
Doklem Stojo odjaši putalja,
Sluga voda do dva dobra konja.
U ta doba Daničiću Mate,
A za njime sluga na vrančiću.
Mato pade u mermer-avliju,
Dobra konja odjaši halata[7],
Sluga voda oba dobra konja,
Ode Mato na bijelu kulu.
U ta doba Mandušiću Pavle
Na đogatu dobru konju svomu,
A za njime sluga na doratu.
Sjaši Pavle dobra đogu svoga,
Sluga voda oba dobra konja,
Ode Pavle na bojali-kulu[8].
Trojica se sastali srdara,
Pa sjednuvši, hladno piju vino,
Među njima providure Mato.
Providur je njima besjedio:
»Tri srdara, tri sokola siva!«
Pa im dade sitnu knjigu b’jelu;
Najpri dade Janković Stojanu,
Pa je Stojan knjigu razgledao,
Pa je dade Mandušiću Pavlu.
I Pavle je knjigu razvidio,
Pa je dade sinjskom providuru.
Providur je njima besjedio:
»Tri srdara, tri sokola siva,
Ja što ćemo mi od ramske crkve?
Onda reče Janković Stojane:
»Što gođ rečeš, da te poslušamo!«
Njemu veli sinjski providure:
»Hajde, Stojko, ka Kotaru b’jelu,
Skupi, sine, trista Kotarana,
Povedi ih k Sinju bijelomu!
A ti, brate, Daničiću Mato,
Hajde, brate, ka Primorju b’jelu,
Povedi mi trista Primoraca!
A ti, brate, Mandušiću Pavle,
Hajde, brate, ka Otoci b’jeloj,
Skupi, brate, trista Otočana,
Povedi ih k Sinju bijelomu!«
Pa otolem odoše srdari,
Svaki ode svom bijelom dvoru,
Svaki skupi po trista junaka,
Svedoše ih k Sinju bijelomu.
Providur je do trista skupio,
To je, brate, dvanaest stotina,
Sve momaka, djece neženjene,
Komu nije žao poginuti,
I komu je kuća kabanica,
Duga šara i otac i majka.
Dvije breše[9] bratac i sestrica,
Sva rodbina u tankih fišecih.
Onda veli Mato providure:
»Ej, Stojane, sve moje uzdanje!
Što ćemo mi od života svoga?
Tko će sada biti četobaša?«
Onda reče Janković Stojane:
»Što gođ rečeš, da te poslušamo.«
Njemu veli Mato providure:
»Ej, Stojane, moja v’jerna slugo,
Hajde, sine, k Rami plemenitoj,
Uzmi, sine, četu silovitu,
Eto, sine, možeš i bez mene.«
A kad Stojan r’ječi razumio,
Providura poljubi u ruke,
I on uze vojsku silovitu,
I on pojde u Ramu bijelu.
Uze vojsku i ode pred njima.
I dojdoše na Prolog planinu,
Na Prologu konak učinili,
A ujutru dobro uranili,
Uranili i Boga molili.
Onda reče Janković Stojane:
»Dva srdara, do dva pobratima!
Sramota je nami k Rami sići
Jal’ bez rane, jal’ bez mrtve glave,
Već, čuješ li, Daničiću Mato,
Hajde, sine, uz vodu Neretvu,
Robi, sine, sela oko vode,
Robi, sine, s obadvije strane!
Hajde, sine u Rakitno ravno,
I Rakitno radi porobiti
Sve do kule Idriš-kapetana,
Al ne idi ka Mostaru b’jelu,
Već ti hajde k Rami plemenitoj,
Odmah hajde k crkvi manastiru!
A ti, brate, Mandušiću Pavle,
Hajde, brate, uz malu Neretvu,
Robi sela s obadvije strane
Do Konjica, malene kasabe!
Radi, sine, Konjic porobiti,
Pa s’ otale natrag povratiti
Do bijele kule Repovačke,
Radi, sine, kulu porobiti;
Otle dođi k crkvi manastiru,
A ja idem ka kršnu Kupresu,
Radit hoću Kupres porobiti,
Roblje svesti i pl’jeno stjerati,
Sići hoću Skoplju[10] širokome,
Ako Bog da i Gornje i Donje
I Bugojno i Veselu stražu,
Sve odžake kraj vode Vrbasa
Do proklete kule Ždralovića! [16]
Dvaput jesam do nje dohodio
I nisam je mogo porobiti,
A sad ću je radit porobiti.
Pa eto me uz Vrbas studeni,
Na Mejnik ću četu izvoditi,
Eto mene b’jelu manastiru.«
Tu se sada društvo rastanulo:
Ode Stojan bijelu Kupresu
Te je kršni Kupres porobio,
Roblje vodi, a plijeno goni,
I on siđe Skoplju bijelome,
Pa je ravno Skoplje porobio,
Ravno Skoplje i Donje i Gornje,
I Bugojno i Veselu stražu,
Sve odžake kraj vode Vrbasa
Do proklete kule Ždralovića.
B’jelu kulu porobit ne može,
Već se vrati uz Vrbas vodicu.
Roblje robi, a plijeno goni;
Na Mejnik je četu izvodio,
I on dode k b’jelu manastiru.
Dočeka ga Matić gvardijane,
Poljubi ga u čelo junačko:
»Ej, aferim, slugo principova!«
U ta doba Daničiću Mato,
A za njime Mandušiću Pavle,
Sretno stigli b’jelu manastiru:
Roblje vode, a plijeno gone.
Pak su tude noćcu prenoćili,
I sjutra su rano uranili,
I lijepu crkvu istr’jebili.
Povedoše fratre i popove,
Ponesoše Gospinu priliku,
Uz nju iđe dvanaest fratara.
Od bijele odmakoše crkve.
Žao bilo Matić gvardijanu,
Žao bilo prebijele crkve,
Na crkvu se često obziraše;
Prevari se, ujede ga guja!
Natrag se je odmah povratio,
Pa zapali prebijelu crkvu ...
Kako ju je fratre zapalio,
Odmah se je mamom pomamio[11].
Sinjani ga mladi uhvatiše,
Svezaše mu ruke naopako,
Te odoše k Sinju bijelomu,
Pjevajući, konje igrajući,
Pripucajuć sv’jetle venedike[12].
Donesoše Gospinu priliku[13],
I staviše u bijelu Sinju,
I pribiva[14] u bijelu Sinju,
Kako tada, tako i danaske.
Mih. Pavlinović, br. 57. Zapisivač spominje, da je ova pjesma (iz godine 1689.) "pravo historička"[15]
- Selo u Bosni uz riječicu Ramu.
- ↑ Neispisan papir.
- ↑ Što smo do sad trpjeli, više ne možemo.
- ↑ Oltare.
- ↑ Čupaju brkove fratrovima "kolegija" franjevačkog, koji još i danas ondje nose brkove.
- ↑ Drveni sud za vino.
- ↑ Halat ili alat, crveni konj.
- ↑ Obojena kula.
- ↑ "Breša", puška izrađena u italijanskom gradu Breše.
- ↑ Ovo je Skoplje kraj na izvoru Vrbasa u Bosni.
- ↑ Očevidno, sišao sa uma.
- ↑ Mletačke puške.
- ↑ Sliku Blažene Djevice, koju su ponjeli iz manastira "istrijebiši ga" (izpraznivši) skupa sa fratrovima, koje su odveli u Sinj.
- ↑ Naime: ta Gospina slika.
- ↑ Na dan Velike Gospe (15. kolovoza) slavi se i danas u Sinju uspomena, kad su godine 1687. ramski fratri, bježeći ispred Turaka, prenjeli Gospinu sliku u Sinj. Prigodom dvjestagodišnje proslave (1887.) prenošenje te čudotvorne slike opisao je opširno taj događaj o. Marković u svojoj knjizi "Sinj i njegovo slavlje"
Izvor:
Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Odio prvi. Junačke pjesme. I/5. Junačke pjesme (uskočke i hajdučke pjesme), knjiga osma, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, 1939. str. 31-38.
Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Odio prvi. Junačke pjesme. I/5. Junačke pjesme (uskočke i hajdučke pjesme), knjiga osma, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, 1939. str. 31-38.
16. ŽDRALOVIĆI se zove selo kraj Bugojna, a tako se zvaše i begovska porodica, koja je u nje mu živjela do početka našeg stoljeća. Ždralovića kula na četiri kata stajala je u sredini dvorišta opasanog jakim zidom.
Kula je imala četiri sprata s kvadratnom osnovicom od 8 m. Bila je ozidana od tesanog kamena. U prizemlju je bila duboka tam nica.
Ulaz u prvi sprat bio je do 4 m iznad zemlje, a do njega se dolazilo uz pomične stube, koje su se dizale i spuštale čekrkom.
Zidovi su u prvom spratu bili debeli jedan metar. Prozori su bili dosta veliki i građeni u kvadrat. Krov je bio visok i vrlo strmenit.
Navodno je iz prizemlja do obližnje šume vodio ispod zemlje tajni hodnik, dug više stotina metara. U dvorištu je bila česma, a voda je dovedena drvenim tomrucima (cijevima).
Priča se, kako je uskok Truta, koji je u ovom kraju vrlo popularan, sa svojom četom porobio Skopje, ali tvrdu Ždralovića kulu nije mogao za uzeti. Truta je zatražio hrane od bega Ždralovića, a ovaj mu odgovorio, da će mu poslati vatre. Truta je ovu kulu nazvao prokletom kulom i otada se zvala »Prokleta kula«.
Ova je kula vremenom opala i vlasnik ju je dao porušiti početkom ovoga stoljeća i kamen raspro dati. Zadnji joj je vlasnik bio Arif Ždralović, sin Ferhadbegov.
Kula je imala četiri sprata s kvadratnom osnovicom od 8 m. Bila je ozidana od tesanog kamena. U prizemlju je bila duboka tam nica.
Ulaz u prvi sprat bio je do 4 m iznad zemlje, a do njega se dolazilo uz pomične stube, koje su se dizale i spuštale čekrkom.
Zidovi su u prvom spratu bili debeli jedan metar. Prozori su bili dosta veliki i građeni u kvadrat. Krov je bio visok i vrlo strmenit.
Navodno je iz prizemlja do obližnje šume vodio ispod zemlje tajni hodnik, dug više stotina metara. U dvorištu je bila česma, a voda je dovedena drvenim tomrucima (cijevima).
Priča se, kako je uskok Truta, koji je u ovom kraju vrlo popularan, sa svojom četom porobio Skopje, ali tvrdu Ždralovića kulu nije mogao za uzeti. Truta je zatražio hrane od bega Ždralovića, a ovaj mu odgovorio, da će mu poslati vatre. Truta je ovu kulu nazvao prokletom kulom i otada se zvala »Prokleta kula«.
Ova je kula vremenom opala i vlasnik ju je dao porušiti početkom ovoga stoljeća i kamen raspro dati. Zadnji joj je vlasnik bio Arif Ždralović, sin Ferhadbegov.