Sveti Josip
Za blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih posebnih običaja osim jednog već spomenutog, a veoma značajnog tj. sicanja ili tetoviranja. Dakle blagdan sv. Josipa je jedan od blagdana na koji su se Uskopljaci sicali tj. tetovirali.
Jurjev - Jurjevdan
Zanimljivo je da su neke običaje vezane za kršćanske blagdane držali i muslimani, nekada i više od katolika. Već nekoliko dana prije Jurjeva (23. travnja) sva skopaljska djeca, i katolička i muslimanska, počinjala su praviti trube od vrbove kore i svirati u njih. Trube su pravili posebno čobani. Taj jednostavni i jednokratni glazbeni instrument od vrbove kore ili jasike, s piskom od lijeske ili oraha, čuo se sa svih brežuljaka, stvarajući tako, na jedan neobičan način, ugođaj proljetnog buđenja prirode. Katolici su ih češće zvali ćurlik ili truba. Kod muslimana je učestaliji naziv trubaljika, ali su taj termin koristili i katolici. Najčešće su čobani pravili trube. Dok bi čobani svrćali pisak, udarali komadom drveta po nožem obrubljenoj lijeskovoj ili orahovoj grančici, s koje bi skinuli koru i napravili pisak, koji bi stajao na suženom dijelu trube, pjevušili bi mu pjesmicu:
Svrni se pisko,
reko ti je lisko.
Ako se ne svrneš,
osić ću ti glavu
na oravu panju.
reko ti je lisko.
Ako se ne svrneš,
osić ću ti glavu
na oravu panju.
Od orahove grane pravile su se pišće (pištaljke) ili pivčići u koje bi svirali najčešće čobani i djeca. Pišće su bile po svom načinu sviranja jedna vrsta preteče ćurliku i svirali. Dok bi se pišća svrćala, pjevala bi se pjesmica:
Skoči kora od drveta
kono mišić od jareta.
Pušći koro sok, sok,
Pomogo te dragi Bog!
kono mišić od jareta.
Pušći koro sok, sok,
Pomogo te dragi Bog!
Kod muslimana je postojao običaj da onaj član obitelji, najčešće momak, koji je na Badnju večer prvi zalogaj ostavio ispod nastrešice kuće ili pojate, u noći uoči Jurjeva izvadio bi taj zalogaj i otišao na gumno ili armen gdje se vrše žito, te bi zalogaj stavi na stožinu. Stao bi uz stožinu i čekao s vilama u ruci kad će doći čarobnice jašući na stapovima (posuda u kojoj se mete mlijeko). One se uvijek sastaju na gumnu i tu vijećaju kome će napakostiti. Čim se pomole na svom drvenom konju, odmah idu k stožini jer već unaprijed znaju što na njoj stoji. Otimaju se za onaj zalogaj osušena jela i, ako bi ga ugrabili, onda im je posve lako umoriti čuvara jer je on sam po sebi klonuo.
Na sam Jurjevdan ustajali su rano u muslimanskim selima, prije zore, pa se odmah počinjali veseliti: kupali su se i ljuljali na ljuljačkama od drenovine i šibali drenovim šipkama. Kao i na Božić, tako se i na Jurjevo u muslimanskim selima pravio čurek. Muslimanske su djevojke na Jurjevo palile barut i gledale na koju će stranu vjetar nositi dim jer je to bio znak da će se na tu stranu udati. U nekim muslimanskim zaseocima nekada su držani sastanci na Jurjevdan.
Kod katolika u preporukama večernje i jutarnje molitve molila se i zaštita svetoga Jure: Jedan Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu svetom Juri i Iliji, svetoj Kati, našim zaštiteljima i braniteljima, da nas zaštite i ubrane od ova tri biča strašna: od kuge, glada i rata; od munje, grada i zla vrimena. Od svakoga zla i grija, oslobodi nas, Gospodine Bože!
Postojala je krilatica iz narodnih pjesama, ušla u narod kao tradicionalni izričaj u pričanju: Jurjevdanak, hajdučki sastanak. Hajduci bi početkom zime raspustili hajdučku družinu jer im zimski uvjeti ne bi omogućavali hajdučki način života u okrutnoj i surovoj planini. Znalo se da hajduci idu svojim jatacima. Na Jurjevdan hajduci se okupljaju na zakazanom i samo njima poznatom mjestu i to je bio dan "otvaranja hajdučke sezone".
Na Jurjevo bi sva priroda oživjela. Kukavica bi posebno bila zapažena u prirodi po svom karakterističnom kukanju. Zato bi se pjevalo:
Na sam Jurjevdan ustajali su rano u muslimanskim selima, prije zore, pa se odmah počinjali veseliti: kupali su se i ljuljali na ljuljačkama od drenovine i šibali drenovim šipkama. Kao i na Božić, tako se i na Jurjevo u muslimanskim selima pravio čurek. Muslimanske su djevojke na Jurjevo palile barut i gledale na koju će stranu vjetar nositi dim jer je to bio znak da će se na tu stranu udati. U nekim muslimanskim zaseocima nekada su držani sastanci na Jurjevdan.
Kod katolika u preporukama večernje i jutarnje molitve molila se i zaštita svetoga Jure: Jedan Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu svetom Juri i Iliji, svetoj Kati, našim zaštiteljima i braniteljima, da nas zaštite i ubrane od ova tri biča strašna: od kuge, glada i rata; od munje, grada i zla vrimena. Od svakoga zla i grija, oslobodi nas, Gospodine Bože!
Postojala je krilatica iz narodnih pjesama, ušla u narod kao tradicionalni izričaj u pričanju: Jurjevdanak, hajdučki sastanak. Hajduci bi početkom zime raspustili hajdučku družinu jer im zimski uvjeti ne bi omogućavali hajdučki način života u okrutnoj i surovoj planini. Znalo se da hajduci idu svojim jatacima. Na Jurjevdan hajduci se okupljaju na zakazanom i samo njima poznatom mjestu i to je bio dan "otvaranja hajdučke sezone".
Na Jurjevo bi sva priroda oživjela. Kukavica bi posebno bila zapažena u prirodi po svom karakterističnom kukanju. Zato bi se pjevalo:
Kukavica goru razgovara,
Od Jurjeva do Petrova dana.
Od Jurjeva do Petrova dana.
Na Jurjev se i škropilo njive i kuće prije izlaska sunca svetom vodom. Vele da je dobro protiv zmija i svih drugih nedaća.
Markovdan
Markovdan (25. travnja) je proljetni blagdan i ostao je zapamćen po jednom plemenitom običaju: Toga dana nitko ne bi radio sebi. Svi su tada radili sirotinji. Najčešće su orači na Markovdan orali sirotinjske njive, čak bi ponijeli i sjetveno sjeme i njivu zasijali.
U crkvenoj praksi je na Markovdan započinjao blagoslov polja. Tom prigodom bi svi domaćini, koji su imali sitnoga mala, davali u blagoslov najbolje janje ili jare, baš kao nekad na starozavjetni žrtvenik. Po selu bi se ružno govorilo o onom domaćinu koji bi u blagoslov dao rđavo, neuhranjeno živinče. U Uskoplju se kaže upisati blagoslov.
U crkvenoj praksi je na Markovdan započinjao blagoslov polja. Tom prigodom bi svi domaćini, koji su imali sitnoga mala, davali u blagoslov najbolje janje ili jare, baš kao nekad na starozavjetni žrtvenik. Po selu bi se ružno govorilo o onom domaćinu koji bi u blagoslov dao rđavo, neuhranjeno živinče. U Uskoplju se kaže upisati blagoslov.
Sveti Ante Padovanski
Sveti Anto (13. lipnja) je jedan od omiljenih svetaca kod katoličkog puka u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Uskoplju. Svetom Anti se hodočastilo na Pidriš. Prva hodočašća koja djeca upamte u jesu upravo hodočašća svetom Anti. Sveti Anto je zaštitnik djece pa bi majke zavjetovale djecu u neko od prošteništa. Najviše prosjaka bivalo je na ovaj blagdan. Istančan osjećaj za potrebe siromašnih stoljećima se izražavao preko darova u Kruh sv. Anti.
Darivanje siromaha bilo je vezano uz zavjete i karitativnu djelatnost Kruha sv. Ante. Uz blagdan Svetoga Ante bili su upamćeni i prvi plodovi posebno takozvane ošlame (trešnje) U davna vremena nije bilo druge mogućnosti da bi se pojela voćka nego čekati da sazrije negdje u blizini. Na Pidrišu bi donosili ošlame iz |
Bugojna pa se čulo uzvikivanje prodavača: Ošlamka, bugojka! Rijetko bi netko imao vagu ili mali kantar kojim bi mjerio, nego se mjerilo loncem od jedne oke (1 oka = 5/4 kg). Na Pidriš su dolazili i Ramljaci na zavjet pa je ovo proštenište posebno važno bilo za upoznavanje i očuvanje starih prijateljstava i veza. A nerjetko su se budući bračni parovi upoznavali baš na ovom mjestu o ovom blagdanu.
Ivandan - Sveti Ivo Krstitelj
Uskopljaci od svih svetaca posebno štuju sv. Ivu. Možda jer je u Uskoplju postojala drevna crkva sv. Ive, možda su kao i svi Bosanci hrlili ovome svecu iz povijesnih razloga. Bilo kako bilo posebno su ga obožavali njemu se ujtecali i molili.
Uoči Ivandana (24. lipnja) pale se svitnjaci. Svitnjaci su vatre po brdima i uzvišicama, na raskršćima ili nekim za to uobičajenim mjestima. Svaka katolička kuća sudjeluje u ovom običaju paljenja svitnjaka. Djeca i mladi su ponekad čitavi mjesec prije išli u smrekovinu i donosili na određeno mjesto gdje su slagali svitnjak. To se toliko ozbiljno shvaćalo da oni koji bi odbili dovlačiti smreke bili isključeni od svečanosti paljenja, pa nebi smjeli prići ni blizu.
Svako čeljade donosilo bi iz kuće upaljenu glavnju i njom bi palilo slamu i sve što je pripremljeno za paljenje. Oko vatre bi se okupila i djeca, i mladi, i stariji. Bilo bi pravo natjecanje čija će vatra biti veća. Djeca bi preskakala vatru kada bi plamen bio najveći. Mladi bi znali oko vatre igrati kolo pjevajući u kolanju pjesmu svetom Ivi. Tu se pjevalo igralo i veselilo do dugo u noć. Kada vatra sagori, svi se vraćaju svojim kućama. Tada bi se uzimalo svetu vodu i njome se škropilo stoku, štale i sve što je vezano uz blago (stoku). Na Ivandan, rano ujutro prije sunca, ustajali bi svi redom i bosi gazajući pepeo od sinoćnje vatre obilazili svitnjak i molili Vjerovanje, jer se vjerovalo da će onaj tko pogazi pepeo ivandanjske vatre, biti zaštićen od bolesti nogu, a mladi će biti brži na svadbenim trkama. Vjerovali su da je dobro i stoku prevesti preko pepela od svitnjaka.
Uoči Ivandana (24. lipnja) pale se svitnjaci. Svitnjaci su vatre po brdima i uzvišicama, na raskršćima ili nekim za to uobičajenim mjestima. Svaka katolička kuća sudjeluje u ovom običaju paljenja svitnjaka. Djeca i mladi su ponekad čitavi mjesec prije išli u smrekovinu i donosili na određeno mjesto gdje su slagali svitnjak. To se toliko ozbiljno shvaćalo da oni koji bi odbili dovlačiti smreke bili isključeni od svečanosti paljenja, pa nebi smjeli prići ni blizu.
Svako čeljade donosilo bi iz kuće upaljenu glavnju i njom bi palilo slamu i sve što je pripremljeno za paljenje. Oko vatre bi se okupila i djeca, i mladi, i stariji. Bilo bi pravo natjecanje čija će vatra biti veća. Djeca bi preskakala vatru kada bi plamen bio najveći. Mladi bi znali oko vatre igrati kolo pjevajući u kolanju pjesmu svetom Ivi. Tu se pjevalo igralo i veselilo do dugo u noć. Kada vatra sagori, svi se vraćaju svojim kućama. Tada bi se uzimalo svetu vodu i njome se škropilo stoku, štale i sve što je vezano uz blago (stoku). Na Ivandan, rano ujutro prije sunca, ustajali bi svi redom i bosi gazajući pepeo od sinoćnje vatre obilazili svitnjak i molili Vjerovanje, jer se vjerovalo da će onaj tko pogazi pepeo ivandanjske vatre, biti zaštićen od bolesti nogu, a mladi će biti brži na svadbenim trkama. Vjerovali su da je dobro i stoku prevesti preko pepela od svitnjaka.
U starija vremena bio je običaj okupati se na Ivandan i time bi otpočela sezona kupanja. I čobani bi na Ivandan znali kupati svoju stoku. Vjerovalo se da se u rijekama ne valja kupati prije Ivandana.
U Bosni i Hercegovini na više mjesta postoji voda svetog Ive, izvori koje bi tim imenom nazivali. Tamo gdje nema takvih izvora, blagoslivljala bi se voda uz misu i ponudila onomu tko je želi ponijeti kući.
U Bosni i Hercegovini na više mjesta postoji voda svetog Ive, izvori koje bi tim imenom nazivali. Tamo gdje nema takvih izvora, blagoslivljala bi se voda uz misu i ponudila onomu tko je želi ponijeti kući.
Uskopljaci su kao i svi Bosanci pa i Hercegovci posebno rado i često hodočastili u drevno pa može se reći i nacionalno svetište BH Hrvata sv. Ive u Podmilačju. Tamo su idući kilometrima pješice ili na konjskim kolima skupa s mnogobrojnim hodočasnicima iz regiona ali i svijeta ostavljali svoje molitve, prošnje i zavjete. Onako kako su to činili od davnina čine i danas dan.
Ilina-Ilindan
Ilindan (20. srpnja) su svetkovali i katolici i muslimani. Katolici po novom, a muslimani po starom kalendaru. Tako je i u Uskoplju bila ona poznata bosanska uzrečica: Do podne Ilija, po podne Alija. Muslimani su ovaj blagdan nazivali Aliđun (Ali = uzvišeni, moćni; đun = svečan dan, praznik, blagdan). Sv. Ilija je zaštitnik Bosne i Hercegovine. Iako ga muslimani štuju kao Božjega borca protiv krivovjerja, ipak je vjerojatnije da je to štovanje kod svih posljedica straha. Znalo se reći: Da zna sveti Ilija kad je njegov dan, sve bi gromovima ašir učinio (ašir učiniti = uništiti, zatrti, oboriti), ali ga drugi (sveci) varaju. Nekada su muslimani, naveliko praznovali Ilindan i toga dana išli na izlete.
Katolici taj dan svetkuju kao veliki blagdan i na taj dan po zakonu i običaju velikih blagdana ništa ne rade već svetkuju.
Međutim i muslimani neće na Ilindan raditi neke poslove npr. saditi plast sijena jer se pričalo kako je na više mjesta sveti Ilija gromom spalio tek dovršeni plast sijena.
Fratri bi u šali znali reći: Ilindan nije zapovjedni svetac, ali nek radi ko smije.
Kod Uskopljaka postoji vjerovanje da će lješnjaci biti crvavi, munjičavi - bez jezgre, ako na Ilindan grmi. U narodu je sačuvana molitvica koja se na brzinu izmoli kad jako grmi. Posebno su je ponavljali čobani u planini, koji ne bi imali priliku skloniti se od nevremena.
Katolici taj dan svetkuju kao veliki blagdan i na taj dan po zakonu i običaju velikih blagdana ništa ne rade već svetkuju.
Međutim i muslimani neće na Ilindan raditi neke poslove npr. saditi plast sijena jer se pričalo kako je na više mjesta sveti Ilija gromom spalio tek dovršeni plast sijena.
Fratri bi u šali znali reći: Ilindan nije zapovjedni svetac, ali nek radi ko smije.
Kod Uskopljaka postoji vjerovanje da će lješnjaci biti crvavi, munjičavi - bez jezgre, ako na Ilindan grmi. U narodu je sačuvana molitvica koja se na brzinu izmoli kad jako grmi. Posebno su je ponavljali čobani u planini, koji ne bi imali priliku skloniti se od nevremena.
O, Ilija, ognjeni,
koji grome odgoni,
Odbij, grome od mene,
Bog i Gospe kod mene!
koji grome odgoni,
Odbij, grome od mene,
Bog i Gospe kod mene!
Čule su se i druge pjesmice koje su tom prigodom izgovarane kao molitvice:
Biž, Irudice irudna,
i ti mati pogana, od Boga prokleta, svetog Ive krvi sapeta! Sveti Petre i Andrija, i Ilija ognjeni, odbij grome od mene, Bog i Gospe kod mene. |
Faljen Isus i Marija,
sveti Pero i Andrija i Ilija Ognjeni koji grome odgoni. Sveta Jele Križarica koja drži ključe od gradova i brani nas od gromova. Biži, biži Irudice, majka ti je poganica, od Boga prokleta od svetog Ive sapeta. |
Na Ilindan su Uskopljaci hodočastili na Rostovo koje je bilo dio župe Uskoplje. Ili pak na Vranicu. Na Vranici je i poznati fenomen zvani Crvene zemlje. Vjeruje se da je ispod gomile zbog Turaka zakopana crkva sv. Ilije i da se na Ilindan čuju crkvena zvona.
Velika i Mala Gospojina
Otakad su Uskopljaci napravili novu župnu crkvu u gradu i posvetili je Gospinom uznesenju ili kako oni kažu Velikoj Gospojini odtada je u mjestu veliki dernek 15. kolovoza. Tada se sva skopaljska dolina salije Gospinoj crkvi na proštenje i zavjet. Uz vjerske sadržaje tu su uvjek i oni svjetovni pogotovo u novije vrijeme. U Uskoplju se često zna reći da se godina djeli na tri djela: od Gospojine do Božića, od Božića do Uskrsa i od Uskrsa opet do Gospojine.
U Uskoplju su kao i u mnogim drugim mjestima vjerovali da je trave za liječenje najbolje brati oko Gospojine. Oko tih dana čak se i u crkvi vršio blagoslov ljekovitih trava i cvijeća.
Na Malu Gospojinu Uskopljaci su tradicionalno hodočastili kod svojih prijatelja i susjeda u Ramu na Šćit, Gospinom samostanu. Nije teško pretpostaviti da su to činili od pamtivjeka vjerovatno i u ona sretna vremena dok je sveta i časna slika Gospe Ramske (sada takozvane Gospe Sinjske) bila u ovome samostanu. Pastoralnu je brigu o Uskoplju u jednom teškom razdoblju turske vladavine vodio ovaj samostan.
Za Malu Gospojinu valja napomenuti i onu poslovicu: Gospojina Mala, jesen prava!
U Uskoplju su kao i u mnogim drugim mjestima vjerovali da je trave za liječenje najbolje brati oko Gospojine. Oko tih dana čak se i u crkvi vršio blagoslov ljekovitih trava i cvijeća.
Na Malu Gospojinu Uskopljaci su tradicionalno hodočastili kod svojih prijatelja i susjeda u Ramu na Šćit, Gospinom samostanu. Nije teško pretpostaviti da su to činili od pamtivjeka vjerovatno i u ona sretna vremena dok je sveta i časna slika Gospe Ramske (sada takozvane Gospe Sinjske) bila u ovome samostanu. Pastoralnu je brigu o Uskoplju u jednom teškom razdoblju turske vladavine vodio ovaj samostan.
Za Malu Gospojinu valja napomenuti i onu poslovicu: Gospojina Mala, jesen prava!
Miholj-Miholjdan
Oko Miholja se obično vrijeme čudnovato poboljša i proljepša, pa kažu da je Miholjsko lito. Oko toga blagdana se dakle obično trudi još ponešto uraditi zbog lijepog vremena što se nije stiglo prije. Uskopljaci ovaj blagdan nisu slavili posebno ni na kakvom mjestu ali su ga svetkovali, što će reći da su pazili da nerade teške poslove taj dan. Posebno su se preporučivali ovom velikom arkanđelu u molitve, stavljali pod njegovu obranu i zaštitu. Također su mu se molili da bude uz njih na smrtnom času.
Lučin
Blagdan svetog apostola i evanđeliste Luke slavio se u Bugojnu te Uskopljaci i gornji i donji idu na dernek koji se i zove Lučin. Sveti Luka se u Bugojnu danas slavi kao drugotni patron pa je i zaboravljen ali je dernek i danas ostao. Samo onaj trgovački, pa trgovci na Lučin iznesu svoju robu bez obzira na ostalo.
Sveta Kate
Sveta Kata (25. studeni) je blagdan kamen međaš, iza kojega prestaju veće obiteljske svečanosti, u prvom redu svadbe, da se prikupe sve sile, kako bi obitelj bila spremna za proslavu Božića. On unosi ozbiljniji ton u svagdašnji život. Odatle stara izreka: Sveta Kata zatvara vrata, ili: Sveta Kate zaveziva!. Dakle, sveta Kata zabranjuje igranje, kolanje ili kolo, pjevanje, sijela, pirove i svako bučno veselje, jer narod shvaća adventsko vrijeme kao i korizmu. Sveta Kata je, prema tome, zadnji termin, zadnja nada djevojke, koja misli na udaju u jesensko doba, u ono vrijeme najpoželjnije za udaju, u koje se prije udavao velik broj djevojaka. Sveta Kate, rastavi me s majkom - govorile su nekoć djevojke.
Četiri dana iz sv. Kate stoji sv. Andrija (30. 11.) na braniku adventa. Zato je narod govorio: Sv. Kata zavezuje, sv. Jandre zabranjuje. Odatle potječe i nesimpatični nadimak ćelavi Andija, što ga daju svecu:
Sveta Kate, rastavi me s majkom, Da ne čekam ćelavog Andrije!
Od sv. Kate treba dakle skupiti sve misli na duhovnu i materijalnu pripravu za Božić. Domaćin valja da se stara za obuću i odjeću kućne čeljadi, valja se brinuti za drva, vodi se briga o dovoljnoj zalihi brašna, pa se melje žito. Iza sv. Kate počinju se krmad klat, da se meso može osušiti, jer nema - govorilo se - Božića bez suhog mesa. Poznata je i poslovica: Sveta Kata snig na vrata!
Četiri dana iz sv. Kate stoji sv. Andrija (30. 11.) na braniku adventa. Zato je narod govorio: Sv. Kata zavezuje, sv. Jandre zabranjuje. Odatle potječe i nesimpatični nadimak ćelavi Andija, što ga daju svecu:
Sveta Kate, rastavi me s majkom, Da ne čekam ćelavog Andrije!
Od sv. Kate treba dakle skupiti sve misli na duhovnu i materijalnu pripravu za Božić. Domaćin valja da se stara za obuću i odjeću kućne čeljadi, valja se brinuti za drva, vodi se briga o dovoljnoj zalihi brašna, pa se melje žito. Iza sv. Kate počinju se krmad klat, da se meso može osušiti, jer nema - govorilo se - Božića bez suhog mesa. Poznata je i poslovica: Sveta Kata snig na vrata!
Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije
Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM (8. prosinac) je međaš "od kog valja mislit na Božić". U Uskoplju se kaže da je ova svetkovina prvo čelo Božića.