OPŠIRNI POPIS KLIŠKOG SANDŽAKA IZ 1550. GODINE
Uvod
Osmanski katastarski popisi — tapu tahrir defteri — predstavljaju bogatu i raznovrsnu građu za izučavanje društvene i ekonomske historije Osmanskog carstva, a posebno za historiju naselja historijsku geografiju. To su fundamentalni historijski izvori za vrijeme u kojem su nastajali.
Popisivanje pojedinih sandžaka Osmanskog carstva u određenim vremenskim razmacima datira još od osnivanja Osmanske države, a baštinjena je od Seldžuka i još ranijih. Osnovni cilj popisivanja bio je utvrđivanje posjeda carstva, prihoda određenih područja i poreskih obaveza cjelokupnog stanovništva.
Brigu oko popisa vršila je carska defterhana. Nakon što bi sultan izdao naredbu — ferman sa naznakom koje se zemlje popisuju i u koju svrhu, određivana je komisija koju su sačinjavali emin (carski povjerenik) i jedan katib (pisar). Eminu su morali biti na raspolaganju svi lokalni organi vlasti, pripadnici vojničke klase — spahije, zaimi, subaše, vojvode, sandžakbezi.
Ukoliko su se popisivala i područja sa vlaškim stočarskim stanovništvom, onda su popisu prisustvovale i njihove vojvode, knezovi i primičuri.
Zbog važnosti popisivanja za državu, taj posao je povjeravan istaknutim i povjerljivim ličnostima—kadijama, visokim činovnicima carske defterhane, sandžakbezima, pašama. Komisije su popis vršile na terenu da bi utvrdili sve izvore državnih prihoda koji su služili za obrazovanje i egzistenciju timara, zeameta i hasova, kao i vakufskih i mulkovnih imanja.
Sačuvan je značajan broj deftera za područja koja je nekada obuhvćao Bosanski ejalet Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, čiji se prijevod ovdje objavljuje, čuva se u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Basbakanlik Devlet Arsivleri Genel Müdürlügü, Osmanli Arsivi Daire Baskanligi) pod brojem Tapu defter No 284.
Fotokopije ovog deftera nalaze se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Ovo je najstariji do sada pronađeni defter Kliškog sandžaka. Nastao je 13 godina nakon osnivanja sandžaka, što znači da je vjerovatno postojao još jedan raniji popis ovih područja, jer je osmanska administracija vršila popise određenih oblasti prilikom stupanja na prijestolje novog sultana, prilikom novih osvajanja i krupnijih administrativnih promjena. On je utoliko značajniji što predstavlja prvi sačuvani popis Kliskog sandžaka, a i prvi popis koji se objavljuje sa tih područja i daje njihovu detaljnu sliku. Ovdje treba napomenuti da su ovim popisom obuhvačene i teritorije nekadašnjeg Krčkog sandžaka koji je formiran negdje u prvoj polovini 16. stoljeća.
Naime, prema pisanju Ibrahima Alajbegovića Pečevije, Osmanlije su, poslije zauzeća Nadina i Obrovca, osnovali poseban sandžak, nazvan Krčki, koji je kasnije ukinut, a njegova teritorija pripojena Kliškom sandžaku u čljem sastavu je i ranije bila.
Kasnije je Memi-beg tu teritoriju ponovo razdijelio na dva posebna sandžaka, Kliški i Krčki; ovaj posljednji dobio je ime po rijeci Krki koja mu je bila granica. Kako je u Lici i Krbavi usljed ratnih pustošenja došlo do masovnog raseljavanja stanovništva, Osmanlije su vjerovatno zbog toga ukinuli Krčki sandžak za koji više nije bilo ekonomske osnove.
Podaci iz deftera Kliškog sandžaka iz 1550, pokazuju da je teritorija od koje je kasnije obrazovan Krčki sandžak u ovo vrijeme bila sastavni dio Kliškog sandžaka. Tako je bilo i u popisu iz 1574. godine, a Krčki sandžak je ponovo osnovan poslije 1578. godine.
Kada su Osmanlije 12. ožujka 1537. godine zauzeli tvrdi grad Klis, tadašnji bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg predložio je Porti da se od novoosvojenih teritorija i nahija dotadašnjeg Bosanskog sandžaka u jugozapadnoj Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici formira poseban sandžak, a za njegovog prvog sandžakbega predložio je svog ćehaju, oslobođenog roba i prvog muteveliju njegovog bogatog vakufa, Sibenčanina Murat-bega Tardiča.
Nakon što je taj prijedlog prihvaćen, osnovan je Kliški sandžak sa sjedištem u Klisu, ali su njegovi sandžakbezi najčešće stolovali u Livnu.
Područje Kliškog sandžaka obuhvatalo je dijelove jugozapadne Bosne i Hercegovine i dijelove Like, Krbave i Dalmacije u današnjoj Hrvatskoj. Najistočnija točka bio je grad Konjic, a idući od Konjica prema zapadu, jugozapadu i sjeverozapadu područie ovog sandžaka obuhvaćalo je izvorište rjeke Vrbas sa dolinom koja se proteže uz tu rijeku sve do grada Jezera kod Jajca (koje nije ulazilu u sastav Kliskog sandžaka), a to je poznata skopaljska dolina ili Uskoplje, sa današnjim gradovima Gornji Vakuf, Donji Vakuf i Bugojno, zatim brdovito područje oko rijeke Rame sa današnjim gradovima Prozorom i Jablanicom, pa područje gornjeg toka rijeke Sane, sa gradom Ključem. Dalje, tu su spadala i područja Kupreškog, Glamočkog i Livanjskog polja sa istoimenim gradovima. Područja koja su ulazila u okvire Kliškog sandžaka na teritoriji današnje Hrvatske su i Sinjsko polje sa gradom Sinjem, područje planina Svilaje i Mosače, dio Dalmatinske Zagore u zaleđu gradova Splita, Trogira i Šibenika, sa gradom Klisom, doline rjeka Čikole i Krke sa gradovima Drnišem, Kninom i Skradinom, Ravni Kotari i Bukovica sa gradovima Benkovcem i Obrovcem i dijelovi Like i Krbave sjeverno od rijeke Zrmanje sa gradovima Gračac i Udbina. Opširnom popisu Kliškog sandzaka iz 1550. godine nedostaje prvi list gdje se obično nalazi tugra vladajuceg sultana i uvod, tako da se vodi kao nedatiran, ali kako sumarni defter, koji ustvari predstavlja rezime ovog opširnog deftera, potječe iz 1550. godine, to je i opširni sigurno nastao iste godine. Defter ima ukupno 432 stranice i podijeljen je na četiri dijela: carski hasovi, hasovi sandžakbega, zeameti i timari.
Carski hasovi:
U ovom dijelu popisa prvo je evidentiran i "Novi carski has" ciji se posjedi nalaze preko rijeke Krke, u skradimskom kadiluku. Zatim je upisan "Carski has", što znači stari has, a što opet pokazuje da je postojao jedan raniji popis, dok su novoosvojena područja evidentirana kao "novi has". Naslov prvog dijela glasi: - Novi hasovi Njegove ekcselencije Cara, čuvara svijeta, neka potraje njegova vlast, preko rijeke Krke, u kadiluku Skradin, u livi Klis.
Tu su upisani Vlasi u nahijama Strumička, Plavna, Zrmanja i Bukovica. Pojedinačno su popisivana domaćinstva Vlaha organiziranih u džemate. Na kraju popisa svakog naselja upisan je ukupan broj kuća (hane) toga naselja i to sijakat brojevima, dok je na kraju
popisa svake nahije data rekapitulacija sa podatcima o broju sela, mezri, džemata, knezova i primićuja u toj nahiji.
Označen je iznos flurije za svaku kuću, kao i ukupan iznos filurije. To je porez koji su plaćali Vlasi kao stanovništvo koje se nije bavilo zemljoradnjom, a potječe od riječi florin-zlatnik ili dukat.
Oni su plaćali jedan dukat od svake kuće. Godine 1550. filurija je iznosila 150 akči godišnje za jedno domaćinstvo.
Popis nahija u okviru carskog hasa su: Nahija Strumička, Plavna, Zrmanja i Popina, Zrmanja Istrija, Ostrovica Istrija, Bukovica.
Drugi dio carskog hasa pod naslovom -Hasovi njegove ekselencije cara, neka traje vjecno njegova vlast, u livi Klis, popisan je na isti nacin.
I u okviru ovog djela carskog hasa popisano je vlaško stanovništvo u osam nahija: Nahija Uskoplje, Kupres, Janj, Sokol, Ključ, Belgrad-Dlamoč, Unac, Srb.
U Nahiji Uskoplje je popisano osam dzemata sa četiri kneza i četiri primićura, koji su obuhvaćali 17 sela i pet mahala sa ukupno 455 kuća.
Osmanski katastarski popisi — tapu tahrir defteri — predstavljaju bogatu i raznovrsnu građu za izučavanje društvene i ekonomske historije Osmanskog carstva, a posebno za historiju naselja historijsku geografiju. To su fundamentalni historijski izvori za vrijeme u kojem su nastajali.
Popisivanje pojedinih sandžaka Osmanskog carstva u određenim vremenskim razmacima datira još od osnivanja Osmanske države, a baštinjena je od Seldžuka i još ranijih. Osnovni cilj popisivanja bio je utvrđivanje posjeda carstva, prihoda određenih područja i poreskih obaveza cjelokupnog stanovništva.
Brigu oko popisa vršila je carska defterhana. Nakon što bi sultan izdao naredbu — ferman sa naznakom koje se zemlje popisuju i u koju svrhu, određivana je komisija koju su sačinjavali emin (carski povjerenik) i jedan katib (pisar). Eminu su morali biti na raspolaganju svi lokalni organi vlasti, pripadnici vojničke klase — spahije, zaimi, subaše, vojvode, sandžakbezi.
Ukoliko su se popisivala i područja sa vlaškim stočarskim stanovništvom, onda su popisu prisustvovale i njihove vojvode, knezovi i primičuri.
Zbog važnosti popisivanja za državu, taj posao je povjeravan istaknutim i povjerljivim ličnostima—kadijama, visokim činovnicima carske defterhane, sandžakbezima, pašama. Komisije su popis vršile na terenu da bi utvrdili sve izvore državnih prihoda koji su služili za obrazovanje i egzistenciju timara, zeameta i hasova, kao i vakufskih i mulkovnih imanja.
Sačuvan je značajan broj deftera za područja koja je nekada obuhvćao Bosanski ejalet Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, čiji se prijevod ovdje objavljuje, čuva se u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Basbakanlik Devlet Arsivleri Genel Müdürlügü, Osmanli Arsivi Daire Baskanligi) pod brojem Tapu defter No 284.
Fotokopije ovog deftera nalaze se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Ovo je najstariji do sada pronađeni defter Kliškog sandžaka. Nastao je 13 godina nakon osnivanja sandžaka, što znači da je vjerovatno postojao još jedan raniji popis ovih područja, jer je osmanska administracija vršila popise određenih oblasti prilikom stupanja na prijestolje novog sultana, prilikom novih osvajanja i krupnijih administrativnih promjena. On je utoliko značajniji što predstavlja prvi sačuvani popis Kliskog sandžaka, a i prvi popis koji se objavljuje sa tih područja i daje njihovu detaljnu sliku. Ovdje treba napomenuti da su ovim popisom obuhvačene i teritorije nekadašnjeg Krčkog sandžaka koji je formiran negdje u prvoj polovini 16. stoljeća.
Naime, prema pisanju Ibrahima Alajbegovića Pečevije, Osmanlije su, poslije zauzeća Nadina i Obrovca, osnovali poseban sandžak, nazvan Krčki, koji je kasnije ukinut, a njegova teritorija pripojena Kliškom sandžaku u čljem sastavu je i ranije bila.
Kasnije je Memi-beg tu teritoriju ponovo razdijelio na dva posebna sandžaka, Kliški i Krčki; ovaj posljednji dobio je ime po rijeci Krki koja mu je bila granica. Kako je u Lici i Krbavi usljed ratnih pustošenja došlo do masovnog raseljavanja stanovništva, Osmanlije su vjerovatno zbog toga ukinuli Krčki sandžak za koji više nije bilo ekonomske osnove.
Podaci iz deftera Kliškog sandžaka iz 1550, pokazuju da je teritorija od koje je kasnije obrazovan Krčki sandžak u ovo vrijeme bila sastavni dio Kliškog sandžaka. Tako je bilo i u popisu iz 1574. godine, a Krčki sandžak je ponovo osnovan poslije 1578. godine.
Kada su Osmanlije 12. ožujka 1537. godine zauzeli tvrdi grad Klis, tadašnji bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg predložio je Porti da se od novoosvojenih teritorija i nahija dotadašnjeg Bosanskog sandžaka u jugozapadnoj Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici formira poseban sandžak, a za njegovog prvog sandžakbega predložio je svog ćehaju, oslobođenog roba i prvog muteveliju njegovog bogatog vakufa, Sibenčanina Murat-bega Tardiča.
Nakon što je taj prijedlog prihvaćen, osnovan je Kliški sandžak sa sjedištem u Klisu, ali su njegovi sandžakbezi najčešće stolovali u Livnu.
Područje Kliškog sandžaka obuhvatalo je dijelove jugozapadne Bosne i Hercegovine i dijelove Like, Krbave i Dalmacije u današnjoj Hrvatskoj. Najistočnija točka bio je grad Konjic, a idući od Konjica prema zapadu, jugozapadu i sjeverozapadu područie ovog sandžaka obuhvaćalo je izvorište rjeke Vrbas sa dolinom koja se proteže uz tu rijeku sve do grada Jezera kod Jajca (koje nije ulazilu u sastav Kliskog sandžaka), a to je poznata skopaljska dolina ili Uskoplje, sa današnjim gradovima Gornji Vakuf, Donji Vakuf i Bugojno, zatim brdovito područje oko rijeke Rame sa današnjim gradovima Prozorom i Jablanicom, pa područje gornjeg toka rijeke Sane, sa gradom Ključem. Dalje, tu su spadala i područja Kupreškog, Glamočkog i Livanjskog polja sa istoimenim gradovima. Područja koja su ulazila u okvire Kliškog sandžaka na teritoriji današnje Hrvatske su i Sinjsko polje sa gradom Sinjem, područje planina Svilaje i Mosače, dio Dalmatinske Zagore u zaleđu gradova Splita, Trogira i Šibenika, sa gradom Klisom, doline rjeka Čikole i Krke sa gradovima Drnišem, Kninom i Skradinom, Ravni Kotari i Bukovica sa gradovima Benkovcem i Obrovcem i dijelovi Like i Krbave sjeverno od rijeke Zrmanje sa gradovima Gračac i Udbina. Opširnom popisu Kliškog sandzaka iz 1550. godine nedostaje prvi list gdje se obično nalazi tugra vladajuceg sultana i uvod, tako da se vodi kao nedatiran, ali kako sumarni defter, koji ustvari predstavlja rezime ovog opširnog deftera, potječe iz 1550. godine, to je i opširni sigurno nastao iste godine. Defter ima ukupno 432 stranice i podijeljen je na četiri dijela: carski hasovi, hasovi sandžakbega, zeameti i timari.
Carski hasovi:
U ovom dijelu popisa prvo je evidentiran i "Novi carski has" ciji se posjedi nalaze preko rijeke Krke, u skradimskom kadiluku. Zatim je upisan "Carski has", što znači stari has, a što opet pokazuje da je postojao jedan raniji popis, dok su novoosvojena područja evidentirana kao "novi has". Naslov prvog dijela glasi: - Novi hasovi Njegove ekcselencije Cara, čuvara svijeta, neka potraje njegova vlast, preko rijeke Krke, u kadiluku Skradin, u livi Klis.
Tu su upisani Vlasi u nahijama Strumička, Plavna, Zrmanja i Bukovica. Pojedinačno su popisivana domaćinstva Vlaha organiziranih u džemate. Na kraju popisa svakog naselja upisan je ukupan broj kuća (hane) toga naselja i to sijakat brojevima, dok je na kraju
popisa svake nahije data rekapitulacija sa podatcima o broju sela, mezri, džemata, knezova i primićuja u toj nahiji.
Označen je iznos flurije za svaku kuću, kao i ukupan iznos filurije. To je porez koji su plaćali Vlasi kao stanovništvo koje se nije bavilo zemljoradnjom, a potječe od riječi florin-zlatnik ili dukat.
Oni su plaćali jedan dukat od svake kuće. Godine 1550. filurija je iznosila 150 akči godišnje za jedno domaćinstvo.
Popis nahija u okviru carskog hasa su: Nahija Strumička, Plavna, Zrmanja i Popina, Zrmanja Istrija, Ostrovica Istrija, Bukovica.
Drugi dio carskog hasa pod naslovom -Hasovi njegove ekselencije cara, neka traje vjecno njegova vlast, u livi Klis, popisan je na isti nacin.
I u okviru ovog djela carskog hasa popisano je vlaško stanovništvo u osam nahija: Nahija Uskoplje, Kupres, Janj, Sokol, Ključ, Belgrad-Dlamoč, Unac, Srb.
U Nahiji Uskoplje je popisano osam dzemata sa četiri kneza i četiri primićura, koji su obuhvaćali 17 sela i pet mahala sa ukupno 455 kuća.
Radi lakšeg razumijevanja pojedinih pojmova donosimo ovdje njihovo značenje:
akča (tur. ak: bijel, bijeli novac), sitna turska srebrna moneta, kovana od vremena sultana Orhana (1326. - 1359.) do kraja 17. stoljeća. U početku je imala masu od 1,07 g, a poslije joj je masa padala do 0,13 g. Kovana je u mnogim kovnicama Turskog Carstva; na južnoslavenskim prostorima u Sarajevu, Srebrenici, Čajniču, Novom Brdu, Skoplju i Beogradu.primićur (biz. grč. πριμιϰήριος < lat. primicerius, od primus cerae: koji je prvi zapisan na ploči), glavar, odnosno starješina vlaškoga katuna i sela u doba osmanske vlasti. Primićuri su bili zaduženi za prikupljanje poreza i posredovanje između osmanskog upraviteljâ i mjesnoga stanovništva. Kao predstavnici mjesne samouprave bili su potpuno ili većim dijelom oslobođeni plaćanja poreza osmanskoj vlasti.
akindžije (tur. akıncı: navalni, jurišni konjanik, od akın: upad u neprijateljsku zemlju, žestok juriš, pljačkaški pohod), lako naoružani osmanski konjanici koji su upadali na neprijateljsko područje kao prethodnica redovite vojske radi pljačke, unošenja nemira i pomutnje. Umjesto plaće imali su pravo zadržati plijen.
baština, u feudalnom pravu, imovina (u prvom redu nekretnina) koju je netko naslijedio od predaka. Hrvatski se naziva i bašćina(lat. bona hereditaria). Obuhvaća očevinu (patrimonium, bona paterna) i djedovinu (bona avitica). Načelno se nasljeđuje muškom linijom.
čifluk ili čitluk (tur.), pov u nekadanjoj Turskoj, zemlja u seljakovu posjedu; zemljišni posjed, majur; spahijino imanje koje on daje kmetu na obradbu; kmetsko selo.
ispendža (osmanski tur. ispence), zemljarina; vrsta poreza što su ga kršćanski podanici Osmanskoga Carstva morali davati za zemlju koju su obrađivali. Prikupljali su ga spahije, obično 25 akči po kućanstvu, neovisno o bogatstvu pojedine obitelji. Bio je viši od poreza koji su plaćali muslimani, pa je bio jedan od razloga prelaska velikog dijela kršćana na islam.
kejl iznosio otprilike 30 oka
mezre'a mezra ( nenaseljene njive, zemljista)
Martolozi su nekadašnja bizantijska institucija koju su Turci preuzeli. Zadaci su im bili uhođenje i upadi u neprijateljsku pograničnu teritoriju. Zadržavaju sav plijen osim 1/4 koju daju begu. Vrlo su važni kao posada u tvrđavama. Oni koji se nalaze u unutrašnjosti obavljaju policijsku službu – zaduženi su za održavanje reda, te su glavni nositelji borbe protiv hajduka. Imaju i drugačija zaduženja, npr. pomažu pri sakupljanju dažbina.Mogli su uživati i slobodne baštine. Ako su obrađivali spahijsku zemlju bili su obavezni da daju ušur spahiji. Za svoje zasluge dobijali su timare, ponekad i velike. Prilikom ratovanja primali su i dnevnice. Bili su oslobođeni harača, ispendže, vanrednih nameta... Lako su postajali muslimani, posebno njihovi zapovijednici. Od sredine 16. veka im opada značaj i sreću se samo u tvrđavama.
nahija ( arapski: ناحية, turski: nahiye) bila je najmanja administrativna jedinica Osmanskog carstva, nešto poput današnje općine. Nahija postoji i danas kao administrativna upravna jedinica u Siriji, Jordanu i Iraku. Za osmanske vladavine u toku 15. vijeka to je bila najmanja teritorijalna administativna jedinica, ispod veće kaze, uobičajeno je imala po desetek sela, grupiranih oko jednog većeg naselja ili gradića.
oka (osmanlijski turski: اوقه) bila je osmanlijska jedinica za masu, koja je odgovarala 400 dirhema (osmanlijski dram). Njena vrijednost nije bila stalna, ali je u kasnom periodu carstva standardizirana na 1,282945 kilograma.[1][2] Danas se najčešće upotrebljava izraz oka, mada se u modernom turskom jeziku koristi okka, a engleskom oke. Naziv okka također se koristi u turskim djelima koja obrađuju historiju Osmanlijskog carstva.
timar (tur. od perz.), u Osman. Carstvu, leno koje je donosilo o. 20 000 akča (srebrenjaka) godišnjih prihoda. Država (sultan) je davala timare u posjed uz obvezu da timarski spahija, uživalac timara, vrši određenu voj. službu. Ukinut 1834.
ušur (turski öşür od persijskog ’yšr), desetina od ukupnog
akindžije (tur. akıncı: navalni, jurišni konjanik, od akın: upad u neprijateljsku zemlju, žestok juriš, pljačkaški pohod), lako naoružani osmanski konjanici koji su upadali na neprijateljsko područje kao prethodnica redovite vojske radi pljačke, unošenja nemira i pomutnje. Umjesto plaće imali su pravo zadržati plijen.
baština, u feudalnom pravu, imovina (u prvom redu nekretnina) koju je netko naslijedio od predaka. Hrvatski se naziva i bašćina(lat. bona hereditaria). Obuhvaća očevinu (patrimonium, bona paterna) i djedovinu (bona avitica). Načelno se nasljeđuje muškom linijom.
čifluk ili čitluk (tur.), pov u nekadanjoj Turskoj, zemlja u seljakovu posjedu; zemljišni posjed, majur; spahijino imanje koje on daje kmetu na obradbu; kmetsko selo.
ispendža (osmanski tur. ispence), zemljarina; vrsta poreza što su ga kršćanski podanici Osmanskoga Carstva morali davati za zemlju koju su obrađivali. Prikupljali su ga spahije, obično 25 akči po kućanstvu, neovisno o bogatstvu pojedine obitelji. Bio je viši od poreza koji su plaćali muslimani, pa je bio jedan od razloga prelaska velikog dijela kršćana na islam.
kejl iznosio otprilike 30 oka
mezre'a mezra ( nenaseljene njive, zemljista)
Martolozi su nekadašnja bizantijska institucija koju su Turci preuzeli. Zadaci su im bili uhođenje i upadi u neprijateljsku pograničnu teritoriju. Zadržavaju sav plijen osim 1/4 koju daju begu. Vrlo su važni kao posada u tvrđavama. Oni koji se nalaze u unutrašnjosti obavljaju policijsku službu – zaduženi su za održavanje reda, te su glavni nositelji borbe protiv hajduka. Imaju i drugačija zaduženja, npr. pomažu pri sakupljanju dažbina.Mogli su uživati i slobodne baštine. Ako su obrađivali spahijsku zemlju bili su obavezni da daju ušur spahiji. Za svoje zasluge dobijali su timare, ponekad i velike. Prilikom ratovanja primali su i dnevnice. Bili su oslobođeni harača, ispendže, vanrednih nameta... Lako su postajali muslimani, posebno njihovi zapovijednici. Od sredine 16. veka im opada značaj i sreću se samo u tvrđavama.
nahija ( arapski: ناحية, turski: nahiye) bila je najmanja administrativna jedinica Osmanskog carstva, nešto poput današnje općine. Nahija postoji i danas kao administrativna upravna jedinica u Siriji, Jordanu i Iraku. Za osmanske vladavine u toku 15. vijeka to je bila najmanja teritorijalna administativna jedinica, ispod veće kaze, uobičajeno je imala po desetek sela, grupiranih oko jednog većeg naselja ili gradića.
oka (osmanlijski turski: اوقه) bila je osmanlijska jedinica za masu, koja je odgovarala 400 dirhema (osmanlijski dram). Njena vrijednost nije bila stalna, ali je u kasnom periodu carstva standardizirana na 1,282945 kilograma.[1][2] Danas se najčešće upotrebljava izraz oka, mada se u modernom turskom jeziku koristi okka, a engleskom oke. Naziv okka također se koristi u turskim djelima koja obrađuju historiju Osmanlijskog carstva.
timar (tur. od perz.), u Osman. Carstvu, leno koje je donosilo o. 20 000 akča (srebrenjaka) godišnjih prihoda. Država (sultan) je davala timare u posjed uz obvezu da timarski spahija, uživalac timara, vrši određenu voj. službu. Ukinut 1834.
ušur (turski öşür od persijskog ’yšr), desetina od ukupnog
Detaljni popis Kliškog sandžaka iz 1550. daje značajne demografske podatke o ekonomskoj, socijalnoj i konfesionalnoj strukturi stanovništva. U prvom redu je to naravno o nametima koje je stanovništvo moralo plaćati. Ovdje nisu sadržani svi porezi i nameti koji su se od vremena do vremena mjenjali ali isto tako i od lokalnih vlastodržaca povećavali ili ubirali izvan propisanog.
Podaci govore i o poturčivanju gdje se može vidjeti npr. muslimansko ime sina i krsćansko ime oca. Također je struktura prelaska na islam drugačija kod vlaškog i rajinskog stanovništva, također i u pokrajnjim područjima i unutrašnjosti.
Podaci govore i o feudalnim obiteljima toga doba kao npr. Vilići, Kopčići, Ljubunčići...
Važno je također primjetiti da kršćanskim obiteljima piše baština u posjedu toga i toga. Što je značilo da je zemlja od davnina njihova ali je sada u vlasništvu muslimanskog gospodara koji tu zemlju doslovno otima i dobija vlasništvo nad njom.
Zanimljivo je uočiti i ukazati svakako na selo Česta koje se nalazilo na mjestu odnosno predhodnica je današnjeg grada Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Gdje popis iz 1516. godine spominje 22 muslimanske kuće i 14 kršćanskih. Već u ovome tj. popisu kliškog sandžaka nakon 34 godine ima još samo 1 kršćanska kuća. Što znači da su kršćani zbog harača represije i ugnjetavanja ili izbjegli (prema Dalmaciji) ili se poturčili (ili zbog nemogućnosti plaćanja harača ili zbog privilegija koje je imalo muslimansko stanovništvo).
Kao što se vidi iz popisa neki su se tek poturčili kao što su Ibrahim, Širmera, Dursun, Pervane, Ibrahim, Ferhad svi sinovi Radosavovi. Ako se slijedi neki logički zaključak po slijedu popisa nisu svi braća već bi Ibrahim bio sin jednog Radosava Širmera drugog, Dursun trećeg, Pervane i Ibrahim (braća?) četvrtog, te Ferhad petog. Točno se ne može tvrditi da je u jednom selu bilo doista pet Radosava i da su se sinovi od svih pet poturčili. Neki drugi zaključak bi tada bio da su još neki od ovih šest braća.
Podaci govore i o poturčivanju gdje se može vidjeti npr. muslimansko ime sina i krsćansko ime oca. Također je struktura prelaska na islam drugačija kod vlaškog i rajinskog stanovništva, također i u pokrajnjim područjima i unutrašnjosti.
Podaci govore i o feudalnim obiteljima toga doba kao npr. Vilići, Kopčići, Ljubunčići...
Važno je također primjetiti da kršćanskim obiteljima piše baština u posjedu toga i toga. Što je značilo da je zemlja od davnina njihova ali je sada u vlasništvu muslimanskog gospodara koji tu zemlju doslovno otima i dobija vlasništvo nad njom.
Zanimljivo je uočiti i ukazati svakako na selo Česta koje se nalazilo na mjestu odnosno predhodnica je današnjeg grada Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Gdje popis iz 1516. godine spominje 22 muslimanske kuće i 14 kršćanskih. Već u ovome tj. popisu kliškog sandžaka nakon 34 godine ima još samo 1 kršćanska kuća. Što znači da su kršćani zbog harača represije i ugnjetavanja ili izbjegli (prema Dalmaciji) ili se poturčili (ili zbog nemogućnosti plaćanja harača ili zbog privilegija koje je imalo muslimansko stanovništvo).
Kao što se vidi iz popisa neki su se tek poturčili kao što su Ibrahim, Širmera, Dursun, Pervane, Ibrahim, Ferhad svi sinovi Radosavovi. Ako se slijedi neki logički zaključak po slijedu popisa nisu svi braća već bi Ibrahim bio sin jednog Radosava Širmera drugog, Dursun trećeg, Pervane i Ibrahim (braća?) četvrtog, te Ferhad petog. Točno se ne može tvrditi da je u jednom selu bilo doista pet Radosava i da su se sinovi od svih pet poturčili. Neki drugi zaključak bi tada bio da su još neki od ovih šest braća.